Fonemi /č/ i /ć/ nalaze se kao „tvrdi“ ili „mekani“ u samom korijenu riječi ili se ostvaruju prema fonemima /c/, /k/ i /t/.
Prema tome su razvijeni i primjeri kao: smrt-smrću i mladost-mladošću (instrumentali imenica na -ju ili -st) te ljut-ljući (komparativ pridjeva s nastavkom -ji kojima korijen završava na t).
Isto tako imamo primjere gdje glas /k/ prelazi u glas /č/: seljak-seljače, muka-mučiti i teku-tečem.
Ispravno je napisati sljepić s „mekim“ /ć/ jer se imenica razvila sa sufiksom -ić.
Isto tako imamo imenice koje u svojem sufiksu imaju glas ć: -ać: golać; -aća: mokraća; -aćica: spavaćica; -bać: zelembać; -čić: golupčić; -dać: crvendać; -ičić: gospodičić; -ić: bratić, gradić, ljutić, plemić, slabić, sladić, sljepić; -oća: čistoća.
Primjer: Sljepić je tamo na kamenu.
U hrvatskom jeziku najčešće se dokida izgovorna razlika između ovih dvaju glasova te im se izgovor najčešće neutralizira i postaje „srednje č“.