U pisanju riječi koje u sebi sadrže /ê/ (jat) često dolazi do nesigurnosti kako njegov odraz pravilno napisati. Dvojba se vodi oko toga hoćemo li napisati, u standardnom hrvatskom jeziku, skupinu glasova /ije/ ili /je/.
Na primjer: Vjernost se stječe vremenom ili Vijernost se stječe vremenom.
Prema pravilu se u svakoj riječi koja sadrži, u svojoj dubinskom postavi (to je riječ rastavljana na glasove od kojih je nastala – morfeme i foneme), /ê/ on reflektira ili ostvaruje prema tome je li slog u kojem se on ostvaruje dug ili je kratak.
Ako je slog dug refleks /ê/ bit će /ije/, a ako je slog kratak refleks /ê/ bit će /je/.
Prema tome pravilno se piše vjernost s kratkim ostvarajem jata i dugouzlaznim naglaskom. U ovom se primjeru radi o bilježenju dugoga jata dvoslovom je. Dakle ovo je slučaj kada se dugi jat ne bilježi u hrvatskome troslovom ije, već dvoslovom je, ali mu izgovor i dalje ostaje dug. Takav je slučaj i u ovim riječima: pjȇv, spjȇv, násljēđe, nárjēčje i vjȇsnīk.
Također u ovom je primjeru skup VSC (v-êrn-ost), u kojemu je vokal u hrvatskome sustavno dug, ali se korijen obilježava kao kratak, no u posebnim se oblicima toga leksema izgovorno dulji, a bilježene ostaje isto: vjera (kratkosilazni naglasak) – vjernost.