Želja da se pronađe brži put do Indije i Azije nije jenjavala otkako je Kristofor Kolumbo isplovio i otkrio “Novi svijet” na području današnjih Bahama. Vizija izravnog pomorskog puta ponovno je promijenjena 300 godina kasnije. U 1800-ima, ista nada da će se pronaći lakši način trgovanja s azijskim tržištima ponovno se rasplamsala. Osim što su ovaj put svi znali nešto više o zemljopisu svijeta. Tek za vrijeme mandata predsjednika Theodorea Roosevelta i nakon katastrofalnog pokušaja Francuske da izgradi kanal, Panamski kanal kakav poznajemo dobio je oblik 1904. godine.
Panamski kanal nije bio nimalo lagan za izgraditi
Zemljište između Paname i Kolumbije smatralo se idealnim mjestom za izgradnju kanala jer je samo 65 kilometara zemlje bilo između Atlantskog i Tihog oceana. Zemljište na kojem je izgrađen Panamski kanal odabrano je jer je to bila prevlaka, što znači da je kanal trebao prijeći samo tih 65 km kopna kako bi spojio Atlantski i Tihi ocean (*prevlaka je tanak pojas kopna s vodenom površinom s obje strane).
Panamski kanal je umjetni i uski vodeni put koji povezuje Atlantski i Tihi ocean kroz državu Panamu. Kanal koristi sustav za transport velikih brodova s jedne strane na drugu.
Vizija kanala preko Panamske prevlake nadahnula je graditelje, političare i ekonomiste koji su vidjeli potencijal za plovni put koji bi brodovima omogućio izbjegavanje dugog putovanja oko južnoameričkoga kontinenta. Međutim, izgradnja Panamskoga kanala nije bila lak pothvat. Bilo je više teških rezdoblja, a izgradnja je trajala čitavo desetljeće – od 1904. do 1914. godine.
Početkom 1800-ih, Britanci i Amerikanci tražili su način da smanje svoje troškove prijevoza i dostavu robe učine još bržom. Ove dvije zemlje bacile su pogled na Republiku Nikaragvu kao idealnu lokaciju te su pregovarale o Ugovoru Clayton-Bulwer 1850. i obećale da će zajedno raditi na kanalu. Međutim, kanal u Nikaragvi nikada nije zaživio. Francuzi su također bili zainteresirani za izgradnju kanala u Srednjoj Americi. Godine 1880., Ferdinand de Lessops (isti čovjek koji je u Africi izgradio Sueski kanal) i tvrtka Panama Canal Company započeli su temelje u Panami, ali se projekt pokazao težim od planiranog.
Zemljište koje okružuje predloženi kanal imalo je gustu vegetaciju, opasne životinje te vruće i vlažno okruženje. Radnici su obolijevali od bolesti poput malarije i žute groznice koja je harala i deseci tisuća radnika su umrli. Projekt je propao prije 1890. godine.
Američki interes za izgradnjom kanala učvrstio se nakon završetka Španjolsko-američkog rata 1901. godine. Pobjedničke Sjedinjene Američke Države stekle su teritorije poraženog Španjolskog Carstva, što je značilo da je SAD sada anektirao Portoriko i Filipine (*aneks se odnosi na državu koja preuzima kontrolu nad teritorijem i drži ga pod svojom domenom). Osim povećanog trgovinskog potencijala kojeg bi kanal stvorio, SAD je morao pronaći bolji način da dođe do Filipina. Oploviti Južnu Ameriku podrazumijevao je gubitak značajnog vremena i troškova za putovanje.
Prije nego što je SAD mogao započeti s izgradnjom, morao je poništiti prethodni ugovor s Britanijom, Clayton-Bulwerov ugovor, koji je rekao da će SAD i Britanija imati zajedničku kontrolu nad kanalom izgrađenim u Srednjoj Americi. Moralo se pregovarati o drugom ugovoru. Godine 1901., Hay-Pauncefortov sporazum dopustio je SAD-u da samostalno izgradi i održava kanal. Sljedeći korak bio je natjerati Senat da se dogovori gdje postaviti Kanal. Raspravljali su hoće li ga graditi u Nikaragvi ili Panami. Glasovanje je prvotno bilo usmjereno u korist Nikaragve, međutim, nakon višestrukih vulkanskih erupcija u Nikaragvi tijekom rasprava, konačno je odlučeno 1902. da je Panama (tada dio Kolumbije) najbolje rješenje.
Rat za neovisnost Paname
Kolumbija je znala da je zemlja koju imaju nevjerojatno vrijedna za SAD. SAD je ponudio svoje konačne uvjete u Ugovoru Hay-Herran, koji je potpisao kolumbijski predsjednik, Pedro Alcantara Herran, ali je kolumbijski Senat na kraju odbacio ugovor jer je kršio njihov suverenitet (*suverenitet je ovlaštenje zemlje da sama upravlja sobom)
Predsjednik Roosevelt poništava ugovor i umjesto toga počinje raditi s panamskim revolucionarima koji su željeli neovisnost Paname. Rat za neovisnost Paname bio je kratak. Između Paname i Kolumbije je džungla koja je Kolumbiji nevjerojatno otežavala premještanje trupa i zaliha, a mnogi kolumbijski vojnici koji su bili tamo bili su podmićeni da polože svoje oružje. Predsjednik Roosevelt također je podržao pokret za neovisnost poslavši dva broda američke mornarice da se smjeste s obje strane Panamske prevlake. Revolucija je brzo završila i Republika Panama postala je neovisna država 3. studenog 1903. godine.
Nova Republika Panama odmah je počela pregovarati o sporazumu sa SAD-om. Panamu je predstavljao Philippe Bunau-Varilla, prvi ministar Paname, pristaša američkog angažmana u panamskoj neovisnosti i prijašnji zaposlenik tvrtke Panama Canal. Bunau-Varilla potpisao je Hay-Bunau-Varilla ugovor s američkim državnim tajnikom Johnom Hayjem 18. studenog 1903. godine.
Odredbe Hay-Bunau-Varilla sporazuma zahtijevale su da SAD plati Republici Panami deset milijuna dolara, kao i dodatnih 250.000 dolara godišnje, za potpunu kontrolu nad pojasom zemlje od 15 kilometara poznatim kao “Zona kanala”. Odluku da se SAD-u prepusti kontrola nad Zonom kanala žestoko su kritizirali građani Republike Paname (*odredbe su zahtjevi koje osoba ili stranka mora ispuniti).
Panamski kanal izvor negodovanja u Srednjoj i Južnoj Americi
Predsjednik Roosevelt nije gubio vrijeme i osnovao je Povjerenstvo za kanal da nadzire izgradnju kanala. Izgradnja Panamskog kanala službeno je započela 1904. kao zajednički napor između američke i francuske tvrtke pod nazivom Panama Canal Company. Proces izgradnje kanala uključivao je uklanjanje tla s područja i njegovo punjenje vodom kako bi se napravio kanal dovoljno velik da kroz njega mogu prolaziti brodovi. Početak izgradnje vodio je glavni inženjer, John Findley Wallace. Međutim, Wallace je napustio projekt nakon godinu dana i titula je pripala Georgeu Goethalsu. Iako su projekt vodili američki inženjeri, mnogi su radnici dolazili iz Zapadne Indije.
Projekt je bio jednako smrtonosan kao kad su ga Francuzi pokušali provesti 1880-ih. Tisuće su nastavile umirati od malarije i žute groznice. Glavni sanitarni službenik projekta, liječnik William Crawford Gorgas, smanjio je smrtnost postavljanjem mreža protiv komaraca u bolnicama, fumigacijom područja s velikom količinom komaraca i sprječavanjem razmnožavanja komaraca u stajaćoj vodi.
Mnogi radnici koji su gradili Panamski kanal bili su regrutirani s karipskih otoka poput Barbadosa i Jamajke. Njihov je posao bio nevjerojatno naporan i opasan. Šest dana u tjednu, muškarcima su dodijeljeni poslovi bušenja i dinamitiranja kroz stijene u brutalno vrućem i glasnom (zbog korištenih strojeva) okruženju. Unatoč težini posla, bili su klasificirani kao nekvalificirani radnici i bili su manje plaćeni od svojih američkih kolega. Bio je to ogroman napor, a cijena za čitavi projekt izgradnje kanala popela se na 400 milijuna dolara! Desetljeće kasnije, 82 kilometra dug Panamski kanal otvoren je za javnost 1914. godine.
Panamski kanal bio je izvor negodovanja među Srednjoamerikancima i Latinoamerikancima, koji su gledali kako se SAD miješa u njihove unutarnje stvari za vlastitu osobnu korist. Godine 1914., Thaddeus Thomson pokušao je popraviti odnos s Kolumbijom pregovaranjem o sporazumu Thomson-Urrutia. Ugovorom je kolumbijskoj vladi isplaćeno 25 milijuna dolara i službena isprika za gubitak Paname 1903. godine.
Ovaj ugovor američki Senat nije izdao sve do 1921. godine kada je Kolumbija otkrila goleme rezerve nafte u svojoj zemlji. Verzija sporazuma Thomson-Urrutia iz 1921. uključivala je isplatu od 25 milijuna dolara, ali je Senat uklonio ispriku. Panamski kanal ostao je pod kontrolom SAD-a.
Kasniji predsjednik SAD-a, Jimmy Carter, potpisao je Ugovor o Panamskom kanalu sa šefom vlade, Omarom Torrijosom, 1977. godine. U tom je ugovoru navedeno da će Panamski kanal i cijela Zona kanala biti preneseni Panami 1999. godine. Potpisan je dodatni Ugovor o neutralnosti koji je osigurao da Zona kanala bude neutralan prostor. Iako je Ugovor o Panamskom kanalu istekao 1999. godine, Ugovor o neutralnosti još uvijek je na snazi kako bi se osiguralo da Kanal djeluje “pošteno” prema svim zemljama.
Američko-panamsko povjerenstvo za Panamski kanal osnovano je kako bi pomoglo prijenosu vlasništva nad Panamskim kanalom iz SAD-a u Panamu između 1977. i 1999. godine. Panamski kanal postao je u potpunosti pod kontrolom Republike Paname 1999. godine.
Novi imperijalizam
Panamski kanal je bio, i ostao je do danas, izvanredan inženjerski pothvat. Od svoje izgradnje, Panamski kanal omogućio je milijunima brodova korištenje prečaca. Osim po važnosti svoje funkcije, Panamski kanal je i primjer američkog imperijalizma na prijelazu stoljeća.
Izgradnja Panamskog kanala bila je simbol američkog novog imperijalizma u zemljama Latinske Amerike. Novi imperijalizam bio je ukorijenjen u ideji da su moćnije zemlje imale pravo intervenirati i kontrolirati manje zemlje kako bi unaprijedile svoj gospodarski rast. Predsjednik Roosevelt, vođa koji je uspješno započeo izgradnju Panamskog kanala, iskoristio je priliku da kontrolira dio Srednje Amerike kako bi promicao zapadne gospodarske i opće interese. Kako bi osigurale priliku SAD-u da izgradi i kontrolira Panamski kanal i okolno područje, SAD se otvoreno miješao u kolumbijske poslove.
Iako je bilo kolumbijskih pobunjenika koji su željeli neovisnost Paname, veći dio pokreta kontrolirali su iz New Yorka bogati bankari. Ugovori i pregovori oko izgradnje Panamskog kanala bili su jako kritizirani zbog korištenja Paname kao alata za financijsku dobit i moć u Srednjoj Americi.
Panamski kanal dragocjena je “imovina” za trgovinu, a da ne spominjemo vojsku, jer jednom brodu treba samo devet sati da prijeđe Panamski kanal, umjesto da tjednima putuje oko južnoameričkoga kontinenta. Panamski kanal pospješio je trgovinu i gospodarski rast značajno skraćujući vrijeme koje je brod morao provesti u plovidbi.
Nastavlja se širiti i poboljšavati. Uz Empire State Building i tunel pod La Mancheom, Panamski kanal je naveden kao dio sedam svjetskih čuda modernog svijeta.