Za osobu koja je utjecala na obrazovanje, misli i živote više ljudi nego itko u povijesti, malo ljudi izvan Azije zna mnogo o kineskom filozofu Konfuciju. Nije on bio baš “filozof” kao neki drugi filozofi. Od svih titula koje je dobio, vjerojatno je sebe više smatrao učiteljem, onim koji je podučavao vladare i kraljeve kako da budu bolji ljudi kako bi mogli voditi svojim primjerom i nadahnuti svoje podanike da i oni budu bolji ljudi. Sva njegova učenja bila su motivirana nadom da će osigurati stabilnost u vrijeme promjena. Njegov je utjecaj postao toliko velik da su Konfucijeve ideje od tada bile temelj velikog dijela istočnoazijske i kineske filozofije i kulture.
Konfucije je rođen 551. godine prije Krista, u pokrajini Lu u istočnoj Kini, danas poznatoj kao Shandong. Izvorno se zvao Kong Qiu. Kasnije je njegovo ime dobilo sufiks -zi, što znači majstor, pa su ga zvali Majstor Kong, Kong Fuzi. Konfucije je latinizirano ime koje su jezuitski misionari u Kini koristili u 16. stoljeću.
Aksijalno doba i Konfucijevi suvremenici
Budući da je rođen 551. godine prije Krista, Konfucije je bio suvremenik Siddharthe Gautame, Bude, koji je živio u Indiji – kao i Pitagore, Heraklita i Parmenida u Grčkoj. Konfucije je umro 479. g. pr. Kr., deset godina prije Sokratovog rođenja. Svi su bili dio onoga što je njemački filozof Karl Jaspers nazvao aksijalnim dobom.
Aksijalno doba bilo je oko 500. g. pr. Kr, Označio je pad mitskog doba, kraj drevnih civilizacija i početke načina razmišljanja koji i danas utječu i nadahnjuju nas. Nevjerojatno je da se takav izljev intelektualne invencije dogodio na tri nepovezana mjesta u otprilike isto vrijeme. Tim više jer su Konfucije, Siddhartha i Sokrat imali namjeru pomoći običnom čovjeku da živi boljim životom, čak i ako su imali različite ideje o tome kako to postići.
Jedna značajka aksijalnog doba za Jaspersa bila je ta da je ono označilo raspad starih, ponekad tisućama godina starih, civilizacija poput starog Egipta. Upravo se to dogodilo u Kini nekoliko stoljeća prije Konfucijevog vremena s krajem dinastije Zhou.
Počeci kineske dinastičke kulture
Prva velika civilizacija u Kini o kojoj postoje zapisi zvala se Shang. Osnovani kao politička država oko 1700. g. pr. Kr., Shang su bili jedina istinski pismena država istočno od Mezopotamije i imali su sudove, pisare i arhiviste. Shang su nakon velike bitke zamijenili Zhoui oko 1045. g. pr. Kr. kao glavna sila u Kini. Iz Zhoua su se razvile mnoge značajke kineske filozofije i kulture.
Takozvani “mandat neba” započeo je sa Shangom, ali ga je učvrstio Zhou. Mandat neba davao je vladarima pravo vladanja samo ako su bili pravedni i vladali pravedno za dobrobit cijele države. U suprotnom, volja neba bi krenula dalje i novi vladar bi se uzdigao da zamijeni degenerike, kao što je Zhou tvrdio da se dogodilo kada su naslijedili Shang.
Birokracija, zasluge i ritual – elementi dinastije Zhou
Država Zhou proširila se točno preko Kine do istočne obale čineći državu koja je bila veća od svega što je došlo prije nje. Uspostavila je temelje birokratske vlade i popunila položaje unutar nje na temelju zasluga. Državni dužnosnici morali su biti moralno čestiti i dokazati svoju sposobnost vladanja. U tu su svrhu napisane knjige o etici i državničkom umijeću kao pomoć u njihovoj obuci.
Rituali i obredi koji su započeli pod Shangom prošireni su i postali središnje obilježje Zhou kulture. Sve je to išlo kako bi se naglasile duhovne kvalitete vladara Zhoua i potaknulo druge države da stupe u miroljubive odnose s njima. Doista, kulturne i umjetničke tradicije koje je uspostavio Zhou ne samo da su duboko utjecale na kulture i države u njihovoj blizini, već su se nastavile i dugo nakon što je Zhou prestao biti velika sila u Kini. Te su tradicije odjekivale kroz stoljeća u kineskoj filozofiji do Konfucija i dalje.
Kina u vrijeme Konfucija – krhka stabilnost
U vrijeme kada je Konfucije rođen, države Zhou nije bilo više od 200 godina. Još uvijek su ostaci postojali na istoku Kine, ali je njegova politička moć oslabila, a njegove domene su se smanjile. Razdoblje između 770. g. pr. Kr. i 480. g. pr. Kr. poznato je kao doba proljeća i jeseni.
Bilo je to vrijeme krhke stabilnosti, s raznim državama koje su naslijedile kulturu i teritorij Zhoua postojao je u polu-miroljubivom suživotu, osim povremenih izljeva nasilja. Uspoređivali su ga s “Ujedinjenim narodima iz sredine prvog tisućljeća” čiji je cilj bio izbjeći sveobuhvatni rat. Čak i tako podijeljeni, u tom je razdoblju bilo mnogo gospodarskih i kulturnih napredaka, a netko poput Konfucija mogao je putovati između različitih država kako bi ponudio svoje usluge.
Konfucijevo podrijetlo nije jasno. Neki izvori sugeriraju da je on možda bio daleki potomak plemenitog vojvode iz dinastije Shang, ali zapisi su nejasni, a veza je vjerojatno bila apokrifna. Ono što je jasno jest da je njegova obitelj pripadala klasi između aristokracije i seljaka u Luu, srednje klase, barem dok mu otac nije umro kad je imao tri godine. Zbog toga ga je majka odgojila u siromaštvu.
Konfucijevo obrazovanje u šest umjetnosti
Konfucije je išao u državnu školu i naučio šest vještina koje je Zhou uspostavio kao osnovu obrazovanja. To se sastojalo od obreda, glazbe, streličarstva, kočijaštva, kaligrafije i matematike, a kasnije će biti uključeno u konfucijansku filozofiju. Nakon što je diplomirao, Konfucije je radio na raznim nižim službenim položajima kao knjigovođa, pastir stoke i upravitelj žitnica.
Bio sam skromnog položaja kad sam bio mlad. Zbog toga sam vješt u mnogim sitnim stvarima.
Konfucijevi analekti, knjiga IX
Preko jednog prijatelja također je mogao pristupiti knjižnici i nastaviti učiti. Čini se da je puno proučavao povijest, etiku, obrede i rituale starih, koji su za njega bili Zhou i Shang. Time su postavljeni temelji njegove filozofije, koja nastoji donijeti stabilnost učeći ljude kako živjeti zajedno.
Dobronamjernost kao srž Konfucijeve filozofije
Srž Konfucijeve filozofije vrti se oko onoga što se naziva “ren”, što znači dobrohotnost ili humanost. Nije imao puno za reći o metafizičkim ili duhovnim stvarima. Nije poricao postojanje duhova ili zagrobnog života, ali je jasno dao do znanja da im nije mjesto u njegovoj filozofiji. Bio je zabrinut samo za ljudske odnose i sva etička razmatranja proizlazila su iz razmatranja kako se ponašati prema drugim ljudima.
Poput Aristotela, Konfucije je smatrao da ljudi moraju razviti vrline kako bi dobro živjeli u društvu. Dok je Aristotel ciljao na državu (eudajmonizam), Konfucije je ciljao na posebnu vrstu idealnoga moralnoga karaktera zvanog junzi(gospodin, mudrac). Da bi postao “gospodin”, osoba je morala razviti nekoliko moralnih karakteristika. Primarna karakteristika bila je dobronamjernost, ljubaznost prema drugoj osobi. To je značilo razmotriti što je dobro za tu osobu iz njihove perspektive, a ne iz vaše. Morali ste biti nesebični i zatim donositi moralne prosudbe nakon što ste razmotrili svoje stajalište i stajalište druge osobe.
Fan Chi’h je pitao o dobronamjernosti. Učitelj je rekao: ‘Volite svoje bližnje’.
Konfucijevi Analekti, knjiga XII
Druge karakteristike gospodina / mudraca bile su pravednost, ritualna ispravnost, mudrost i pouzdanost, ali sve su slijedile ideju obzira prema drugima.
Moć rituala u razvoju moralnoga karaktera
Konfucijeve ideje o ritualima su fascinantne. U tom pogledu bio je konzervativac jer je poticao ljude da slijede rituale i obrede koje je uspostavio Zhou nekoliko stoljeća ranije. Nalazio je vrijednost u njima prije svega zato što su upućivale ljude kako da se ponašaju jedni prema drugima, a kada su učinjene s ispravnom namjerom, pomogle su ljudima da razviju moralni karakter. Rituali su bili pravila bontona za “gospodina”, ali morali su se provoditi s odgovarajućim emocionalnim sadržajem iza sebe.
Politička primjena Konfucijevih ideja
Dobronamjernost, život pun vrlina i ritualna ispravnost imali su važne implikacije za Konfucijevu političku filozofiju. Čvrsto je vjerovao i zagovarao da vođe trebaju voditi primjerom. Trebali bi voditi krepostan život i odnositi se prema svojim podanicima s dobrohotnošću. Na taj bi način ljudi slijedili svog vođu iz poštovanja, divili mu se i pokušavali oponašati njegovo ponašanje. Mislio je da je kontroliranje države putem straha i prijetnji nasiljem ne samo nemoralno, već i da nije funkcioniralo. Konfucije je primijetio da većina vođa nije u skladu s ovim visokim standardom.
Konfucije kao lutajući mudrac
Čini se da je činjenica da vođe nisu nastojali biti dobronamjerni jedan od razloga zašto je Konfucije napustio svoj službeni položaj na dvoru Lu oko 497. g. pr. Kr. Postao je pouzdan i cijenjen savjetnik vojvode od Lua do tog trenutka, ali, kako priča kaže, vojvoda je dobio na dar plesačice od vojvode druge države, Ch’ija, i nestao s dvora na tri dana zanemarivši službenu dužnost. Konfucije je bio toliko razočaran tim nedostatkom poštovanja prema dužnosti i Luovim nedostatkom moralnoga karaktera da je napustio dvor i odlučio lutati Kinom kao putujući učitelj.
Od ovog trenutka nadalje, nejasno je kamo je točno Konfucije otišao ili što je radio. Izvori sugeriraju da je sljedećih 13 godina putovao i posjetio nekoliko drugih provincija nudeći svoje savjete i usluge raznim sudovima, a sve s namjerom da podučava ljude kako živjeti zajedno. Vjerojatno je do tog trenutka bio prilično poznat i cijenjen i nema sumnje da su ga mnogi vođe i učenici tražili kako bi dobili njegov savjet ili učili od njega. U to je vrijeme njegova reputacija velikog učitelja kineske filozofije ojačala.
Konfucije se vraća kući: Temelji kineske filozofije
Konfucije nikada nije zapisao ono što je podučavao. Vratio se u Lu 484. g. pr. Kr. i ostao ondje sve dok nije umro 479. g. pr. Kr. Tek nakon što je umro, njegovi su učenici sakupili zbirku Konfucijevih učenja i izreka u knjigu koju danas poznajemo kao Analekte. Upravo zbog ove knjige i kasnijih spisa ljudi kao što je Mencije porastao je Konfucijev ugled i utjecaj u kineskoj filozofiji nakon njegove smrti.
Ubrzo nakon što je Konfucije umro, dogodilo se ono čega se bojao i protiv čega je radio – kaos. Kina je pala u krvavo Razdoblje zaraćenih država koje je trajalo još 200 godina dok prvo kinesko carstvo nije uspostavio kratkovječni Qin. Pod Hanom, koji je naslijedio Qin, Konfucijeve ideje su ponovno otkrivene, štovane i raširene, postavši ključnim dijelom kineske filozofije i političkog razmišljanja u sljedećih 2.000 godina.