Legendarni Muhamed Ali: Najveći sportaš 20. stoljeća

Muhamed Ali bio je boksač, filantrop i društveni aktivist koji se univerzalno smatra jednim od najvećih sportaša 20. stoljeća, a prema brojnim sportskim kroničarima i najvećim sportašem prošlog stoljeća. Ali je osvojio zlatnu olimpijsku medalju 1960. i postao je svjetski boksački prvak u teškoj kategoriji 1964. godine. Nakon suspenzije zbog odbijanja služenja vojnog roka u Vijetnamskom ratu, Muhamed Ali je osvajao naslov prvaka u teškoj kategoriji još dva puta tijekom 1970-ih, pobijedivši u slavnim borbama Joea Fraziera i Georgea Foremana. Ali se povukao iz boksa 1981. i nakon toga je mnogo vremena posvetio filantropiji. Dobio je Predsjedničku medalju slobode 2005. godine. Uzor je i put vodilja mnogim današnjim boksačima, poput našeg Filipa Hrgovića.

Osnovne činjenice

PUNO IME: Cassius Marcellus Clay Jr.

ROĐEN: 17.01.1942.

UMRO: 03.06.2016. (74)

MJESTO ROĐENJA: Louisville, Kentucky

SUPRUGE: Sonji Roi (1964. – 1965.), Belinda Boyd (1967. – 1977.), Veronica Porché (1977. – 1986.) i Yolanda Williams (1986. – 2016.)

DJECA: Maryum, Jamillah, Rasheda, Muhammad Jr., Miya, Khaliah, Hana, Laila Ali i Asaad

HOROSKOPSKI ZNAK: Jarac

Rani život

Muhamed Ali rođen je 17. siječnja 1942. u Louisvilleu, u saveznoj državi Kentucky. Njegovo rođeno ime bilo je Cassius Marcellus Clay Jr. U ranoj mladosti, mladi Clay je pokazao da se ne boji nikakve tučnjave, bilo unutar ili izvan ringa. Odrastajući na rasističkom jugu, iz prve je ruke iskusio rasne predrasude i diskriminaciju.

U dobi od 12 godina, Clay je spletom okolnosti otkrio svoj talent za boks. Nakon što mu je ukraden bicikl, Clay je rekao policajcu Joeu Martinu da želi pretući lopova. “Pa, bolje bi ti bilo da se naučiš boriti prije nego što počneš izazivati ljude”, navodno mu je tada rekao Martin. Osim što je bio policajac, Martin je trenirao i mlade boksače u lokalnoj teretani.

Clay je počeo raditi s Martinom kako bi naučio sparingirati i ubrzo je započeo svoju boksačku karijeru. U svojoj prvoj amaterskoj borbi 1954. godine pobijedio je podijeljenom odlukom. Clay je 1956. godine osvojio turnir Golden Gloves za početnike u poluteškoj kategoriji. Tri godine kasnije, osvojio je Nacionalni turnir prvaka Zlatne rukavice, kao i nacionalni naslov Amateur Athletic Uniona za polutešku kategoriju.

Clay je pohađao većinom crnačke državne škole, uključujući srednju školu u Louisvilleu od 1956. do 1960. godine. Nije bio “lud” za školom – češće je boravio na hodnicima nego u učionici. U to je vrijeme trenirao za Olimpijske igre 1960. godine, a ocjene su mu bile toliko loše da su ga neki od njegovih profesora htjeli spriječiti da maturira. Međutim, ravnatelj škole Atwood Wilson vidio je Clayjev potencijal i usprotivio se tome, sarkastično upitavši osoblje: “Mislite li da ću ja biti ravnatelj škole koju Cassius Clay nije završio?”

Olimpijsko zlato, odnos s Malcolmom X-om i prelazak na islam

Godine 1960., Clay je zaslužio svoje mjesto u američkom olimpijskom boksačkom timu i otputovao je u Rim na Olimpijske igre. Sa 191 cm visine, 18-godišnji Clay je bio impozantna figura u ringu, ali je također postao poznat po svojoj munjevitoj brzini i laganom radu nogu. Nakon što je dobio prve tri borbe, Clay je pobijedio Zbigniewa Pietrzkowskog iz Poljske i osvojio zlatnu olimpijsku medalju u poluteškoj kategoriji. Nakon olimpijske pobjede, Clay je proglašen američkim herojem u medijima. Ubrzo je postao profesionalac uz potporu sponzora Louisville Sponsoring Group i nastavio je svladavati sve protivnike u ringu.

Clay je upoznao karizmatičnog borca za prava crnaca, Malcolma X-a na skupu u Detroitu u lipnju 1962. godine. Oduševljen neustrašivošću Malcolma X-a kao govornika, njih su dvojica razvila prijateljstvo i Clay se više angažirao u skupini crnih muslimana. Malcolm X je čak angažirao suradnika da pomogne u upravljanju Clayjevim svakodnevnim poslovima.

Godine 1964., Malcolm X doveo je svoju obitelj u posjet Clayju dok je on trenirao na Floridi za svoju borbu za titulu 25. veljače protiv Sonnyja Listona. Clayju je pobjeda nad Listonom donijela njegov prvi naslov svjetskog boksačkog prvaka u teškoj kategoriji. Nakon pobjede, njih su dvoje održali druženje u hotelskoj sobi s igračem američkog nogometa, Jimom Brownom, i pjevačem, Samom Cookeom, koji su postali inspiracija za kazališnu predstavu “One Night in Miami” i filmsku dramu iz 2020. godine.

Sljedećeg jutra, 26. veljače, Clay je objavio svoju povezanost s Nacijom islama. U početku se zvao Cassius X prije nego što se odlučio za ime Muhamed Ali. Iznenađujuće, njegova odanost bila je uz vrhovnog vođu Elijaha Muhammada, a ne prognanog Malcolma X-a. Alijevo i Malcolmovo prijateljstvo brzo je puklo, a njih su dvojica do tog proljeća krenula svojim putem.

Muhamed Ali pokazao je kajanje nakon ubojstva Malcolma X-a 21. veljače 1965. godine. U svojim memoarima iz 2005., nazvanima “Soul of a Butterfly”, priznao je: “Okretanje leđa Malcolmu bila je jedna od grešaka za kojima najviše žalim u životu.” Boksač je na kraju prešao na ortodoksni islam tijekom 1970-ih.

Protivljenje Vijetnamskom ratu i slučaj na Vrhovnom sudu

Muhamed Ali započeo je drugačiju borbu svojim otvorenim stavovima protiv Vijetnamskog rata. Unovačen u vojsku u travnju 1967. godine, odbio je služiti s obrazloženjem da je bio muslimanski svećenik s vjerskim uvjerenjima koja su ga sprječavala da se bori. Uhićen je zbog počinjenja kaznenog djela i gotovo odmah mu je oduzet naslov svjetskog prvaka i boksačka licenca. Ministarstvo pravosuđa SAD-a pokrenulo je pravni slučaj protiv Alija i odbilo njegov zahtjev za status prigovarača savjesti. Proglašen je krivim za kršenje zakona o selektivnoj službi i osuđen na pet godina zatvora u lipnju 1967. godine, ali je ostao na slobodi za vrijeme procesa žalbe.

Budući da se u međuvremenu nije mogao profesionalno natjecati, Ali je propustio više od tri udarne godine svoje sportske karijere. Nakon suspenzije, Muhamed Ali pronašao je utočište na južnoj strani Chicaga, gdje je živio od sredine 1960-ih do kasnih 1970-ih. Nastavio je trenirati, osnovao amaterske boksačke lige i borio se s kim god je mogao u lokalnim dvoranama. Konačno dobivši licencu za borbu 1970. u Georgiji, koja nije imala državnu sportsku komisiju, Ali se vratio u ring u Atlanta’s City Auditoriumu 26. listopada pobjedom nad Jerryjem Quarryjem. U lipnju 1971. godine, Vrhovni sud SAD-a poništio je njegovu osudu, dopuštajući Aliju da se redovito bori.

Vrhunac karijere Muhamed Alija

Muhamed Ali imao je rekord karijere od 56 pobjeda, pet poraza i 37 nokauta prije nego što se umirovio 1981. u dobi od 39 godina. Često se nazivajući “Najvećim”, Ali se nije bojao isticati vlastite pohvale. Bio je poznat po tome što se prije borbe hvalio svojim vještinama te po živopisnim opisima i frazama. U jednom od svojih poznatijih citiranih opisa, Muhamed Ali rekao je novinarima da je mogao “lebdjeti poput leptira, ubosti poput pčele” u boksačkom ringu (originalni citat: “Float like a butterfly, sting like a bee – his hands can’t hit what his eyes can’t see“).

Sonny Liston

Nakon što je osvojio zlato na Olimpijskim igrama 1960. godine, Ali je 1963. pobijedio britanskog prvaka u teškoj kategoriji, Henryja Coopera. Zatim je 25. veljače 1964. nokautirao Sonnyja Listona i postao svjetski prvak u teškoj kategoriji.

Joe Frazier

Dana 8. ožujka 1971., Ali se susreo s Joeom Frazierom u meču koji se naziva “borbom stoljeća”. Frazier i Ali borili su se 14 rundi prije nego što je Frazier srušio Alija opakim lijevim krošeom u 15. rundi. Muhamed Ali brzo se oporavio, ali su suci dodijelili pobjedu Frazieru, donijevši Aliju njegov prvi profesionalni poraz nakon 31 pobjede. Nakon što je pretrpio poraz od Kena Nortona, Ali je pobijedio Fraziera u revanšu 28. siječnja 1974. godine.

Godine 1975., Ali i Frazier ponovno su se sučelili 1. listopada u Quezon Cityju na Filipinima. Nazvan “Thrilla in Manilla”, meč je bio fenomenalan – obojica su zadali i primili ogroman broj udaraca. Međutim, Frazierov trener je bacio ručnik nakon 14. runde, dajući teško izborenu pobjedu Aliju.

George Foreman

Još jedna legendarna Alijeva borba održana je 30. listopada 1974. protiv neporaženog prvaka teške kategorije, Georgea Foremana. Najavljen kao “Rumble in the Jungle”, borbu je organizirao promotor Don King, a održana je u Kinshasi, u Zairu. Muhamed Ali smatran je autsajderom naspram mlađeg, masivnog Foremana, ali je ušutkao svoje kritičare majstorskom izvedbom. Namamio je Foremana da zadaje divlje udarce svojom tehnikom “rope-a-dope“, prije nego što je svog protivnika zapanjio nokautom u osmoj rundi i vratio naslov prvaka u teškoj kategoriji.

Leon Spinks

Nakon što je izgubio titulu od Leona Spinksa 15. veljače 1978. godine, Muhamed Ali ga je porazio u revanšu točno sedam mjeseci kasnije. Ali je postao prvi boksač koji je tri puta osvojio titulu u teškoj kategoriji.

Larry Holmes

Nakon kratke mirovine, Muhamed Ali, vidno stariji i daleko od svog vrhunca, vratio se u ring kako bi se suočio s Larryjem Holmesom 2. listopada 1980. godine – izgubio je od strane mlađeg prvaka. Nakon posljednjeg poraza 1981. godine, od Trevora Berbicka, boksački velikan povukao se iz sporta u 40. godini života.

Žene, djeca i obiteljsko boksačko nasljeđe

Muhamed Ali ženio se četiri puta i imao je devetero djece, uključujući dvoje djece (kćeri Miyu i Khaliah) koje je dobio izvan braka. Muhamed Ali je oženio svoju prvu suprugu, Sonji Roi, 1964. godine. Razveli su se nešto više od godinu dana kasnije kada je ona odbila prihvatiti nošnju i običaje Nacije islama.

Muhamed Ali oženio je svoju drugu suprugu, 17-godišnju Belindu Boyd, 1967. godine. Boyd i Ali zajedno su imali četvero djece – Maryum (1969.), Jamillah i Rasheda (1970.) i Muhamed Ali Jr. (1972.). Razvod Boyda i Ali je okončan 1977. godine.

U isto vrijeme kada je Ali bio u braku s Boyd, otvoreno je putovao s Veronicom Porché, koja mu je postala treća supruga 1977. godine. Par je imao dvije kćeri, Hanu i Lailu Ali. Potonja je krenula Alijevim stopama postavši boksačka prvakinja te jedna od najboljih profesionalnih boksačica ikada. Porché i Ali razveli su se 1986. godine. Ali se 1986. oženio svojom četvrtom i posljednjom suprugom Yolandom. Par se poznavao otkad je Yolanda imala samo šest godina, a Ali 21 godinu – njihove su majke bile najbolje prijateljice i podizale obitelji u istoj ulici. Ali i Yolanda imali su jednog sina, Asada, i ostali su u braku do Alijeve smrti.

Unuci

Rashedin sin, Nico Walsh Ali, postao je boksač poput svog djeda i tete. Godine 2021. potpisao je ugovor s legendarnim promotorom Top Ranka, Bobom Arumom, koji je promovirao 27 mečeva Muhameda Alija. Pobijedio je u svojih prvih osam profesionalnih borbi, prema bazi podataka BoxRec. Nicov brat, Biaggio Ali Walsh, bio je zvijezda američkog nogometa. Igrao je na Sveučilištu Kalifornija, Berkeley i Sveučilištu Nevada prije nego što je postao amaterski umjetnik mješovitih borilačkih vještina.

Braća su privukla pozornost na društvenim mrežama Jakea Paula, medijske ličnosti i boksača koji je rekao da bi se želio boriti s obojicom i “izbrisati” ih. Jedan od drugih Alijevih unuka, Jacob Ali-Wertheimer, natjecao se u NCAA atletici na Sveučilištu Harvard i diplomirao je 2021. godine.

Parkinsonova bolest i filantropija

Godine 1984., Ali je objavio da boluje od Parkinsonove bolesti, degenerativnog neurološkog stanja. Unatoč progresiji Parkinsonove bolesti i pojavi spinalne stenoze, ostao je aktivan u javnom životu. Ali je prikupio sredstva za Muhamed Ali Parkinson Center u Phoenixu. Bio je prisutan na proslavi inauguracije prvog crnog predsjednika Sjedinjenih Američkih Država u siječnju 2009. godine, kada je Barack Obama položio zakletvu.

Tijekom boravka u mirovini, Ali je mnogo vremena posvetio filantropiji. Tijekom godina Ali je, između ostalih organizacija, podržavao Specijalnu olimpijadu i Zakladu Make-A-Wish. Godine 1996. zapalio je olimpijski plamen na Ljetnim olimpijskim igrama u Atlanti, što se pamti kao jedan od najemotivnijih trenutaka u povijesti sporta. Ali je putovao u brojne zemlje, uključujući Meksiko i Maroko, kako bi pomogao potrebitima. Godine 1998. izabran je za glasnika mira Ujedinjenih naroda zbog svog rada u zemljama u razvoju.

Nagrade

Godine 2005., Ali je primio Predsjedničku medalju slobode od predsjednika Georgea W. Busha. Ali je također dobio Predsjedničku nagradu od NAACP-a 2009. za svoje napore u javnoj službi. Među ostalim dobitnicima nagrade su Ella Fitzgerald, Venus i Serena Williams, Kerry Washington, Spike Lee, John Legend, Rihanna i LeBron James.

Ali je u svom rodnom gradu Louisvilleu 2005. godine otvorio Muhamed Ali Center, multikulturalni centar s muzejom posvećenim njegovom životu i ostavštini. Rekao je prilikom otvaranja centra:

Ja sam običan čovjek koji je naporno radio da razvije talent koji mi je dan. Mnogi obožavatelji htjeli su izgraditi muzej kako bi odali priznanje mojim uspjesima. Želio sam nešto više od zgrade u kojoj ću smjestiti svoje memorabilije. Želio sam mjesto koje će inspirirati ljude da budu najbolji što mogu u bilo čemu što žele raditi i potaknuti ih da poštuju jedni druge.

Narušavanje zdravlja i smrt

Ali je proživio posljednje desetljeće svog života u predgrađu Phoenixa, u Paradise Valleyju, u Arizoni. Nekoliko godina prije smrti, Ali je bio podvrgnut operaciji spinalne stenoze, stanja koje je uzrokovalo sužavanje kralježnice, što je ograničilo njegovu pokretljivost i sposobnost komunikacije. Početkom 2015. borio se s upalom pluća i hospitaliziran je zbog teške infekcije mokraćnog sustava.

Ali je umro 3. lipnja 2016. u Scottsdaleu (Arizona) nakon što je bio hospitaliziran zbog navodno respiratornog problema. Imao je 74 godine.

Godinama prije svoje smrti, Ali je isplanirao vlastitu komemoraciju, rekavši da želi biti “uključiv za sve, da dam priliku što većem broju ljudi koji mi žele odati počast”, prema glasnogovorniku obitelji. Trodnevni događaj, koji se održao u Alijevom rodnom gradu Louisvilleu, uključivao je javni umjetnički festival “Ja sam Ali”, zabavne i obrazovne sadržaje koje je sponzorirao grad, islamski molitveni program i misu zadušnicu.

Prije komemoracije, pogrebna povorka proputovala je 30-ak kilometara kroz Louisville, pokraj Alijeve kuće iz djetinjstva, njegove srednje škole, prve boksačke dvorane u kojoj je trenirao i duž Alijevog bulevara dok su deseci tisuća obožavatelja bacali cvijeće na njegova mrtvačka kola i izvikivali njegovo ime. Komemoracija velikog šampiona održana je u areni KFC Yum Center s blizu 20.000 ljudi. Među govornicima su bili vjerski vođe iz različitih vjera: Attallah Shabazz (najstarija kći Malcolma X-a), novinar Bryant Gumbel, bivši predsjednik Bill Clinton, komičar Billy Crystal, Alijeve kćeri Maryum i Rasheda, i njegova udovica Yolanda.

Muhamed je ukazao da je želio da njegov život i njegovu smrt, kada za njega dođe kraj, iskoristimo kao trenutak podučavanja za mlade ljude, za njegovu zemlju i za svijet,

rekla je Yolanda.

Zapravo, želio je da podsjetimo ljude koji pate da je vidio lice nepravde, da je odrastao tijekom segregacije i da tijekom svog ranog života nije bio slobodan biti ono što želi biti. Ali nikad nije postao dovoljno ogorčen da odustane ili da se upusti u nasilje.

Clinton je govorio o tome kako je Ali pronašao snagu unutar sebe:

Mislim da je odlučio, prije nego što je uopće uspio sve riješiti, i prije nego što su sudbina i vrijeme mogli djelovati na njega, odlučio je da nikada neće biti obespravljen. Odlučio je da mu ni njegova rasa, ni njegovo mjesto, ni očekivanja drugih – pozitivna, negativna ili neka druga – neće oduzeti moć da stvori vlastitu priču.

Billy Crystal, koji je bio anonimni komičar kad se sprijateljio s Alijem, rekao je o boksačkoj legendi:

Naposljetku, postao je tihi glasnik mira, koji nas je naučio da je život najbolji kada gradite mostove među ljudima, a ne zidove.

Lijes su nosili Will Smith, koji je nekoć glumio Alija na filmu, te bivši prvaci u teškoj kategoriji Mike Tyson i Lennox Lewis. Ali je pokopan na nacionalnom groblju Cave Hill u Louisvilleu. Alijev status legende nastavlja rasti čak i nakon njegove smrti. Slavljen je ne samo zbog svojih izvanrednih sportskih vještina, već i zbog svoje spremnosti da izrazi svoje mišljenje i svoje hrabrosti da izazove status quo.

Filmovi o Muhamedu Aliju

Ali je glumio samog sebe u filmu “The Greatest” iz 1977. godine, koji je istraživao dijelove njegova života poput uspona do boksačke slave, obraćenja na islam i odbijanja služenja u Vijetnamu. Dokumentarac iz 1996., “When We Were Kings” istražuje Alijev proces treniranja za borbu protiv Georgea Foremana 1974. i afričku političku klimu u to vrijeme. Film u režiji Leona Gasta osvojio je Oscara za najbolji dokumentarni film.

Glumac Will Smith glumio je Alija u biografskom filmu “Ali”, objavljenom 2001. godine. Za tu izvedbu, Smith je dobio nominaciju za Oscara za najboljeg glumca. Alijev odnos s Malcolmom X-om istražuje se u fikcionaliziranoj drami iz 2020. “Jedna noć u Miamiju” i dokumentarcu iz 2021. “Krvna braća: Malcolm X i Muhamed Ali”.

Najpoznatiji citati Muhameda Alija

• Čovjek koji s 50 na svijet gleda isto kao s 20, protratio je 30 godina svog života.
• Nisu planine koje su pred vama ono što vas iscrpljuje – to je kamenčić u tvojoj cipeli.
• Lebdjet ću kao leptir, ubosti kao pčela. Ruke ne mogu pogoditi ono što oči ne vide.
• Ja sam običan čovjek koji je naporno radio da razvije talent koji mi je dan.
• Ja sam prvak svijeta. Ja sam najveća stvar koja je ikada živjela. Tako sam superioran da nemam ni jedan ožiljak na licu. Uzdrmao sam svijet! Uzdrmao sam svijet!
• Pravi neprijatelj mog naroda je ovdje. Neću osramotiti svoju vjeru, svoj narod ili sebe tako što ću postati oruđe za porobljavanje onih koji se bore za vlastitu pravdu, slobodu i jednakost.
• Sve religije imaju različita imena, ali sve sadrže iste istine. Mislim da bi ljudi naše vjere trebali biti tolerantni i razumjeti da ljudi vjeruju u različite stvari.
• To je samo posao. Trava raste, ptice lete, valovi zapljuskuju pijesak. Ja tučem ljude.
• Krenuo sam na put ljubavi, tražeći istinu, mir i razumijevanje. Još uvijek učim.
• Veliki ljudi u povijesti nikada nisu željeli biti veliki za sebe.
• Navečer kad legnem, pitam se: “Ako se sutra ne probudim, bih li bio ponosan na to kako sam živio danas?”