Fonemi /č/ i /ć/ nalaze se kao „tvrdi“ ili „mekani“ u samom korijenu riječi ili se ostvaruju prema fonemima /c/, /k/ i /t/.
Prema tome su razvijeni i primjeri kao: smrt-smrću i mladost-mladošću (instrumentali imenica na -ju ili -st) te ljut-ljući (komparativ pridjeva s nastavkom -ji kojima korijen završava na t).
Ispravno je napisati vodič s „tvrdim“ /č/ jer se taj glas nalazi u sufiksu -ič. Postoje i ostali sufiksi koji imaju glas č: -ač: nosač; -ača: brezovača; -ačina: deračina; -čaga: rupčaga; -čanin: Bjelovarčanin; -če: djevojče; -čica: cjevčica; -čić: golupčić; -čina: kračina; -čuga: kamenčuga; -ečak: grmečak; -ič: branič, gonič, ribič, teklič, vodič; -ičak: grmičak; -ičar: dijabetičar; -ičić: gospodičić; -ičina: dobričina; -ična: sestrična; -jača: krpenjača, Sjevernjača; -ničar: povjesničar.
U hrvatskom jeziku najčešće se dokida izgovorna razlika između ovih dvaju glasova te im se izgovor najčešće neutralizira i postaje „srednje č“.