Europljani koji su dolazili u Novi svijet, na područje Sjeverne Amerike, susretali su se s raznim ljudima cijelim putem, od sjevera do juga. Svi su imali bogatu i zrelu kulturu i ustaljene jezike. Thule su bili preci Inuita na Grenlandu i u Kanadi te Inupijata na Aljasci. Taíno je bio narod raširen u više područja oko Kariba i Floride. Na temelju kulturnih i jezičnih sličnosti, vjerojatno su se odvojili od ranijih populacija iz južnoameričkih zemalja, sada Gvajane i Trinidada. Španjolci 1492. sa sobom nisu doveli nijednu ženu te su silovali Taíno žene, što je rezultiralo prvom generacijom “mestika” — ljudima miješanog podrijetla.
Odmah po dolasku, europski geni počeli su “teći”, pomiješani s domorodačkim stanovništvom, i taj se proces od tada nastavlja. Europski DNK nalazi se danas diljem Amerike, bez obzira na to koliko udaljeno ili izolirano pleme izgledalo. Međutim, prije Kolumba ti su kontinenti već bili naseljeni. Domorodački narodi nisu oduvijek bili tamo, niti su od tamo potjecali, kao što neke od njihovih predaja navode, ali oni okupiraju ove američke zemlje najmanje 20.000 godina.
Samo zbog prisutnosti Europljana od 15. stoljeća nadalje imamo pojmove kao što su Indijanci ili američki domorodci. Kako su ovi ljudi nastali je tema koja je složena i komplicirana, ali počinje na sjeveru. Aljaska je od ruske zemlje odvojena Beringovim prolazom. Postoje otoci koji isprekidaju te ledene vode, a za vedrog dana američki građani Malog Diomeda mogu vidjeti Ruse na Velikom Diomedu – udaljeni su samo nešto više od tri kilometra i jednu međunarodnu datumsku crtu. Između prosinca i lipnja, voda između njih se smrzava.
Od prije 30.000 godina do otprilike 11.000 godina prije Krista, Zemlja je bila podvrgnuta hladnom udaru koji je uvukao more u ledenjake i ledene ploče koje su se protezale od polova. Ovo je razdoblje poznato kao posljednji glacijalni maksimum, kada je doseg najnovijeg ledenog doba bio najveći.
Bušenjem jezgri isplake iz morskog dna možemo rekonstruirati povijest kopna i mora, osobito mjerenjem koncentracije kisika i traženjem peludi koja bi se na suhom tlu nataložila iz flore koja tamo raste. Stoga se smatra da je razina mora bila negdje između 60 i 120 metara niža nego danas. Dakle, bila je suha zemlja cijelim putem od Aljaske do Rusije, pa sve dolje na jug do Aleuta, lanca vulkanskih otoka koji šaraju po sjevernom Pacifiku.
Prevladavajuća teorija o tome kako su ljudi Amerike došli u te zemlje je preko tog mosta. Nazivamo ga kopnenim mostom, iako s obzirom na njegovo trajanje i veličinu, to je jednostavno bila kontinuirana zemlja, tisućama kilometara od sjevera do juga – to je samo most ako ga promatramo u usporedbi s današnjim tjesnacima. Područje se zove Beringija, a prvi ljudi preko njega Beringovci. To su bile surove zemlje, rijetke s grmljem i biljem – na jugu su bile borealne šume, a gdje se kopno spajalo s morem, šume algi i tuljani.
Iako su to još uvijek bili teški tereni, prema arheološkim nalazima zapadni Beringovci živjeli su u blizini rijeke Yana u Sibiru do 30.000 godina prije Krista. Bilo je dosta rasprava tijekom godina o tome kada su točno ljudi stigli na istočnu stranu, i prema tome u kojem trenutku nakon što su se mora podigla, postali su izolirani kao narodi osnivači Amerike. Pitanja koja ostaju, a ima ih mnogo, odnose se na to jesu li došli svi odjednom ili na mahove. Mjesta u Yukonu koja se nalaze na granici SAD-a i Aljaske s Kanadom daju nam tragove, poput špilja Bluefish, 53 kilometara jugozapadno od sela Old Crow.
Najnovija radijska analiza ostataka života u špiljama Bluefish ukazuje da su ljudi tamo bili prije 24.000 godina. Ovi narodi osnivači proširili su se tijekom 12.000 godina u svaki kutak kontinenata i formirali “bazen” iz kojeg će svi Amerikanci biti izvučeni do 1492. godine. U nastavku ćemo se usredotočiti na Sjevernu Ameriku i ono što znamo do sada, što možemo znati putem genetike i zašto ne znamo više.
Clovis domoroci
Sve do Kolumba, Amerika je bila naseljena brojnim plemenskim skupinama raspoređenih gore i dolje na sjevernom i južnom kontinentu. Postoje deseci pojedinačnih kultura koje su identificirane prema dobi, lokaciji i specifičnim tehnologijama – i putem novijih načina poznavanja prošlosti, uključujući genetiku i lingvistiku. Znanstvenici su pretpostavili različite obrasce migracije iz Beringije u Ameriku. S vremenom se sugeriralo da je bilo više valova ili da se određeni narod s određenim tehnologijama proširio od sjevera sve do juga.
Obje su ideje sada pale u nemilost. Teorija višestrukih valova nije uspjela kao model jer lingvističke sličnosti korištene za prikaz obrazaca migracije jednostavno nisu toliko uvjerljive. A druga teorija pada zbog vremenskoga konteksta. Kulture su često imenovane i poznate po tehnologiji koju su ostavile iza sebe. U Novom Meksiku postoji mali grad koji se zove Clovis i ima 37.000 stanovnika.
Tridesetih godina prošlog stoljeća na obližnjem arheološkom nalazištu pronađeni su vrhovi projektila koji podsjećaju na vrhove kopalja i drugi pribor za lov, koji datira iz razdoblja prije otprilike 13.000 godina. Bili su kvrcnuti s obje strane – dvostrani s užlijebljenim vrhovima. Smatralo se da su izumitelji ovih alata bili prvi ljudi koji su se raširili po kontinentima. Ali, postoje dokazi da su ljudi živjeli u južnom Čileu prije 12.500 godina bez Clovisove tehnologije. Ovi su ljudi predaleko da bi se pokazala izravna veza između njih i Clovisa na način koji ukazuje da su Clovisi domoroci Južne Amerike.
Danas se pojavljuje teorija da su ljudi u špiljama Bluefish prije nekih 24.000 godina bili osnivači i da oni predstavljaju kulturu koja je bila izolirana tisućama godina na hladnom sjeveru, inkubirajući populaciju koja će se na kraju zasijati posvuda. Ova ideja je postala poznata kao “Beringian Standstill”. Ti su se osnivači odvojili od poznatih populacija u sibirskoj Aziji prije nekih 40.000 godina, naišli na Beringiju i ostali tu do prije otprilike 16.000 godina.
Analiza genoma autohtonih ljudi pokazuje 15 temeljnih tipova mitohondrija koji nisu pronađeni u Aziji. Ovo sugerira vrijeme kada je došlo do genetske diversifikacije, inkubacije koja je trajala možda 10.000 godina. Nove varijante gena proširile su se američkim zemljama, ali ne natrag u Aziju, jer su ih vode odsjekle. Danas vidimo niže razine genetske raznolikosti kod modernih američkih domorodaca, potječenih ne samo od tih izvornih 15, nego i u ostatku svijeta. Opet, ovo podržava ideju o jednoj, maloj populaciji koja je zasijala kontinente, i, za razliku od Europe ili Azije, ti su ljudi odsječeni, s malo primjesa novih populacija tisućama godina, barem do Kolumba.
Saga o Anzicku i Kennewick Manu
U saveznoj državi Montani nalazi se minijaturna konurbacija Wilsall, populacija od 197 stanovnika, prema popisu stanovništva iz 2020. godine. Iako su gomile materijalne kulture iz tradicije Clovis pronađene diljem Sjeverne Amerike, samo je jedna osoba iz tog vremena i kulture pronađena u tome mjestu. Dobio je ime Anzick-1 i položen je u sklonište u stijeni u mjestu koje će postati, oko 12.600 godina kasnije, Wilsall.
Anzick-1 bio je malo dijete, vjerojatno je umro s manje od dvije godine, sudeći po nezaraslim šavovima na njegovoj lubanji. Položen je na počinak okružen s najmanje 100 kamenih alata i 15 od slonovače. Neki od njih bili su prekriveni crvenim okerom, a zajedno sugeriraju da je Anzick bio vrlo posebno dijete koje je svečano pokopano u sjaju. Sada je poseban jer imamo njegov kompletan genom.
A tu je i saga o Kennewick Manu. Dok su prisustvovali utrci hidroaviona 1996. godine, dvoje mještana Kennewicka, grada u saveznoj državi Washington, otkrilo je lubanju širokog lica kako se polako probija s obale rijeke Columbia. Tijekom više godina, više od 350 fragmenata kostiju i zuba izvučeno je iz ovog 8.500 godina skeletona, a svi su pripadali sredovječnom muškarcu, možda u 40-ima, namjerno pokopanom, s nekim znakovima ozljeda koje su zacijelile tijekom njegovog života – napuknuto rebro, rez od koplja, manja udubljena fraktura na čelu. Bilo je akademskih prepirki oko njegove morfologije lica, pri čemu su neki govorili da je najsličnija japanskim lubanjama, neki su zagovarali vezu s Polinežanima, a neki su tvrdili da je morao biti Europljanin.
Uza sva pitanja oko njegove morfologije, DNK bi trebala biti bogat izvor konačnih podataka za ovog čovjeka. Ali, političke kontroverze oko njegova tijela ozbiljno su umanjile njegovu vrijednost za znanost tijekom 25 godina istraživanja. Za Indijance je postao poznat kao “Drevni”, a pet klanova, posebno Konfederirana plemena iz rezervata Colville, željeli su ga svečano ponovno pokopati prema smjernicama utvrđenim Zakonom o zaštiti grobova i repatrijaciji američkih domorodaca (NAGPRA), koji daje skrbnička prava nad indijanskim artefaktima i tijelima pronađenim na njihovoj zemlji. Znanstvenici su tužili vladu kako bi spriječili njegovo ponovno pokopavanje, neki tvrdeći da njegove kosti upućuju na to da je Europljanin i stoga nisu povezani s američkim domorocima.
Da dodamo apsurdnu “točku na i” ove teme, kalifornijska poganska grupa pod nazivom Asatru Folk Assembly dala je ponudu za tijelo, tvrdeći da Kennewickov čovjek možda pripada nordijskim plemenima, a ako bi znanost mogla utvrditi da je čovjek bio Europljanin, onda bi mu trebalo prirediti ceremoniju u čast Odina, vladara mitskog Asgarda, iako nije jasno što taj ritual podrazumijeva.
Njegov ponovni pokop uspješno je zaustavljen 2002. godine, kada je sudac presudio da njegove kosti lica upućuju na to da je Europljanin, te se stoga ne može pozvati na smjernice NAGPRA-e. O tom se problemu godinama raspravljalo. Gotovo 20 godina nakon što je pronađeno ovo važno tijelo, konačno je objavljena analiza genoma.
Da je bio Europljanin (ili Japanac ili Polinezijac), bilo bi to najrevolucionarnije otkriće u povijesti američke antropologije, a svi udžbenici o ljudskim migracijama bili bi ponovno napisani. Ali, naravno da nije. Fragment materijala upotrijebljen je za sekvencioniranje njegove DNK i pokazao je da je, eto, čovjek iz Kennewicka, “Drevni”, u bliskom srodstvu s bebom Anzick. Bio je u bližem srodstvu s američkim domorocima nego s bilo kim drugim na Zemlji, a unutar te skupine, najbliže je srodan s plemenima Colville.
Anzick je čvrst i konačan dokaz da su Sjevernu i Južnu Ameriku nastanjivali isti ljudi. Anzickov mitohondrijski genom najsličniji je današnjim ljudima srednje i južne Amerike. Geni “Drevnog” najviše nalikuju onima plemena u današnjem području Seattlea. Ove sličnosti ne upućuju na to da su jedni i drugi bili članovi tih plemena ili ljudi, niti da se njihovi geni nisu proširili diljem Amerike, kao što bismo očekivali tijekom vremenskih razdoblja od tisuća godina. Ono što pokazuju jest da je populacijska dinamika, kako se drevni domorodački narodi odnose prema suvremenim američkim domorocima, složena i varira od regije do regije. Nema ljudi koji su potpuno statični, a geni još manje.
U prosincu 2016. godine, u jednom od svojih posljednjih poteza na dužnosti prvog čovjeka SAD-a, predsjednik Barack Obama potpisao je zakon koji je dopustio Kennewick Manu da bude ponovno pokopan kao Indijanac. Anzick je pronađen na privatnom zemljištu, tako da ne podliježe pravilima NAGPRA-e, ali je svejedno ponovno pokopan 2014. na ceremoniji u kojoj je sudjelovalo nekoliko različitih plemena. Ponekad zaboravljamo da, iako bi podaci trebali biti čisti i jasni, znanošću se bave ljudi koji nisu stručnjaci.
Indijanci protiv narativa migracije
Anzick i Kennewick Man predstavljaju uske uzorke, primamljiv pogled na veliku sliku. A politika i povijest koče napredak. Nasljeđe od 500 godina okupacije potaknulo je duboke poteškoće u razumijevanju kako su Amerike prvi put bile naseljene. Dvoje doajena u ovom području, Connie Mulligan i Emőke Szathmáry, sugeriraju da postoji duga kulturna tradicija koja se provlači kroz naše pokušaje dekonstruiranja prošlosti.
Europljani se od rođenja uče povijesti seobe, o Grcima i Rimljanima koji su se širili Europom, osvajali zemlje i ulazili u daleke krajeve. Judeo-kršćanska predaja dovodi ljude u Afriku i Aziju i iz njih, a putevi svile povezuju Europljane s Istokom i natrag. Mnoge europske zemlje bile su pomorske nacije, istraživale su i ponekad ratoborno gradile carstva radi trgovine ili nametanja pretpostavljene nadmoći nad drugim ljudima. Iako imamo nacionalne identitete, ponos i tradiciju koji dolaze s tim osjećajem pripadnosti, europska je kultura prožeta migracijama.
Za Indijance ovo nije njihova kultura. Ne vjeruju svi da su oduvijek bili u svojim zemljama, niti da su statičan narod. Ali uglavnom, narativ migracije ne prijeti europskom identitetu na isti način na koji bi mogao za ljude koje nazivamo Indijancima. Znanstveno valjana predodžba o migraciji ljudi iz Azije u Ameriku mogla bi dovesti u pitanje priče o stvaranju domorodaca. To također može imati učinak spajanja ranih modernih migranata od 15. stoljeća nadalje s onima od 24.000 godina ranije, s učinkom potkopavanja domorodačkih zahtjeva za zemljom i suverenitetom.
Tko je smjestio Havasupaijima?
Duboko među jezerima Grand Canyona nalaze se Havasupai. Njihovo ime znači “ljudi plavo-zelenih voda”, a tamo su već najmanje 800 godina. Oni su malo pleme, imaju oko 650 članova i koriste ljestve, konje, a ponekad i helikoptere za putovanje u i iz, ili bolje rečeno, gore i dolje kanjonom. Pleme je prepuno dijabetesa tipa 2, a 1990. godine Havasupai ljudi pristali su znanstvenicima Državnog sveučilišta u Arizoni dati DNK 151 osobe uz razumijevanje da će tražiti genetske odgovore na zagonetku zašto je dijabetes tako čest. Dobivena je pismena suglasnost i uzeti su uzorci krvi.
Očita genetska veza s dijabetesom nije pronađena, ali su istraživači nastavili koristiti njihov DNK za testiranje na shizofreniju i obrasce seksualnog odnosa u srodstvu. Podaci su proslijeđeni i drugim znanstvenicima koji su se zanimali za migracije i povijest američkih domorodaca. Havasupai su to saznali tek godinama kasnije i na kraju su tužili sveučilište. Godine 2010. dobili su 700.000 dolara odštete.
Therese Markow bila je jedna od uključenih znanstvenica i inzistira na tome da je pristanak bio na papirima koje su potpisali, te da su obrasci nužno bili jednostavni, budući da mnogima Havasupaiju engleski nije prvi jezik, a mnogi nisu završili srednju školu. Ali, mnogi u plemenu mislili su da ih se pita samo o njihovom endemskom dijabetesu. Uzorak krvi sadrži cijeli genom pojedinca, a s njim i gomilu podataka o tom pojedincu, njegovoj obitelji i evoluciji.
Ovo nije prvi put da se ovo dogodilo. U 1980-ima, prije vremena jednostavne i jeftine genomike, uz pristanak su uzimani uzorci krvi za analizu neuobičajeno visokih razina reumatskih bolesti kod naroda Nuu-chah-nulth na pacifičkom sjeverozapadu Kanade. Projekt, koji je vodio pokojni Ryk Ward, tada na Sveučilištu British Columbia, nije pronašao nikakvu genetsku vezu u njihovim uzorcima i projekt je propao. Međutim, do 1990-ih Ward se prebacio na Sveučilište u Utahu, a zatim na Oxford u Ujedinjenom Kraljevstvu, a uzorci krvi korišteni su u antropološkim studijama i studijama o HIV/AIDS-u diljem svijeta, što se pretvorilo u stipendije, akademske radove i PBS/BBC-jev zajednički producirani dokumentarac.
Korištenje uzoraka za povijesnu migraciju pokazalo je da Havasupai potječu od drevnih predaka u Sibiru, što je u skladu s našim razumijevanjem ljudske povijesti svim znanstvenim i arheološkim metodama. No, suprotno je religijskom uvjerenju Havasupaija da su stvoreni u Grand Canyonu. Iako neznanstveno, moguće je unutar njihovih prava spriječiti istraživanja koja proturječe njihovim pričama, a čini se da su ta prava povrijeđena. Potpredsjednik Havasupaija, Edmond Tilousi, rekao je za The New York Times 2010. da je “dolazak iz kanjona (…) osnova naših suverenih prava.”
Suverenitet i članstvo u plemenu je složena i teško stečena stvar. Uključuje koncept koji se zove “kvantum krvi” (“blood quantum“), što je zapravo udio nečijih predaka koji su već članovi plemena. To je izum europskih Amerikanaca u 19. stoljeću, i iako je većina plemena imala vlastite kriterije za članstvo u plemenu, većina je na kraju prihvatila kvantum krvi kao dio kvalifikacije za plemenski status.
DNK nije dio te mješavine. S našim trenutnim znanjem o genomici Indijanaca, ne postoji mogućnost da DNK bude ni blizu korisnog alata u pripisivanju plemenskog statusa ljudima. Nadalje, s obzirom na naše razumijevanje podrijetla i obiteljskih stabala, duboko sumnjamo da bi se DNK ikada mogao koristiti za određivanje plemenske pripadnosti. Iako su se i mtDNA (koja se prenosi s majki na djecu) i Y kromosom (koji se prenosi s očeva na sinove) pokazali iznimno korisnima u određivanju duboke putanje predaka prvih naroda Amerike u sadašnjost, ova dva kromosoma predstavljaju maleni udio ukupne količine DNK koju pojedinac nosi. Ostatak, autosomi, potječu od svih nečijih predaka.
Genetska astrologija kao mamac za naivne
Neke tvrtke koje se nave genetikom prodat će Vam slabokvalitetne priče o tome koje Vam je podrijetlo. Ova vrsta genetske astrologije, iako je neznanstvena i neukusna svakom normalnom nepcu, zapravo je samo malo besmislene fantazije – njegova prava šteta je u tome što potkopava znanstvenu pismenost u široj javnosti.
Stoljećima su ljudi bili previše mobilni da bi ostali genetski izolirani neko značajno vrijeme. Poznato je da su se plemena miješala prije i poslije kolonijalizma, što bi trebalo biti dovoljno da naznači da je neka ideja plemenske čistoće u najboljem slučaju zamišljena. Od genetskih markera za koje se do sada pokazalo da postoje u pojedinim plemenima, nijedan nije isključiv. Neka su plemena počela koristiti DNK kao test za provjeru uže obitelji, kao što je slučaj u utvrđivanju očinstva, a to može biti korisno kao dio kvalifikacije za plemenski status. Ali, sam po sebi, DNK test ne može svrstati nekoga u određeno pleme.
To nije zaustavilo pojavu nekih tvrtki koje tvrde da koriste DNK za pripisivanje plemenske pripadnosti. Accu-Metrics jedna je od takvih tvrtki. Na svojoj web stranici navodi da postoje “562 priznata plemena u Sjedinjenim Američkim Državama, plus najmanje 50 drugih u Kanadi, podijeljenih na Indijance, Inuite i Mestike”. Za 125 dolara tvrtka tvrdi da “može utvrditi pripadate li nekoj od ovih skupina”.
Ideja da je plemenski status kodiran u DNK je i pojednostavljen i pogrešan. Mnogi pripadnici plemena imaju roditelje koji nisu starosjedioci i još uvijek imaju osjećaj da su vezani za pleme i zemlju koju smatraju svetom. U Massachusettsu, članovi plemena Seaconke Wampanoag identificirali su europsko i afričko naslijeđe u svom DNK-u, zbog stotina godina križanja s doseljenicima iz Novog svijeta. Pokušaj povezivanja plemenskog statusa s DNK poriče kulturološki afinitet koji ljudi imaju sa svojim plemenima. Sugerira neku vrstu čistoće koju genetika ne može podržati, vrstu esencijalizma koja nalikuje znanstvenom rasizmu.
Lažno uvjerenje da DNK može podariti plemenski identitet, kako ga prodaju tvrtke kao što je Accu-Metrics, može samo potaknuti daljnje neprijateljstvo, i sumnju, prema znanstvenicima. Ako se plemenski identitet može pokazati DNK-om (što ne može), onda bi možda prava na odštetu dana plemenima posljednjih godina mogla biti nevažeća na teritorijima na koja su preseljena tijekom 19. stoljeća. Mnoga plemena su učinkovite suverene nacije i stoga nisu nužno vezana zakonima države u kojoj žive.
Zatrovan odnos Indijanaca i genetičara
U kombinaciji sa slučajevima kao što je Havasupai i stoljećima rasizma, odnos između američkih domorodaca i genetičara nije zdrav. Nakon što su pravne bitke oko ostataka čovjeka iz Kennewicka riješene i prihvaćeno je da on nije europskog podrijetla, plemena su pozvana da se pridruže kasnijim studijama. Od pet, samo su se plemena Colville odazvala. Njihov predstavnik, James Boyd, rekao je za The New York Times 2015. godine: “Bili smo neodlučni. Znanost nam nije bila dobra.”
Podaci su najvažniji u genetici, a podaci su ono za čime žudimo. Ali, mi smo podaci, a ljudi nisu tu za dobrobit drugih, bez obzira koliko plemeniti bili nečiji znanstveni ciljevi. Kako bismo produbili svoje razumijevanje o tome kako smo nastali i tko smo, znanstvenici moraju biti bolji i pozvati ljude čiji geni daju odgovore da ne samo dobrovoljno daju svoje podatke, već i da sudjeluju, da posjeduju svoje priče i da budu dio tog putovanja.
Na svu sreću, ovo se počinje mijenjati. Novi model angažmana s prvim ljudima Amerike nastaje, iako užasno sporom brzinom. Sastanak Američkog društva za ljudsku genetiku godišnji je sastanak tko je tko u genetici, na kojem se raspravlja o svim najnovijim i najvećim idejama u proučavanju ljudske biologije. U listopadu 2016. susreli su se u Vancouveru, a domaćin im je bio Squamish Nation, prvi narod sa sjedištem u Britanskoj Kolumbiji. Pjesmom su pozdravili izaslanike, a predsjedniku predali govornicu za početak rada.
Odnos između znanosti i domorodačkog stanovništva karakterizirao je niz ponašanja od izravnog iskorištavanja do povremene neosjetljivosti na simbolizam i govorne usluge. Možda se ovo vrijeme bliži kraju i mogli bismo njegovati odnos temeljen na povjerenju, istinskom angažmanu i uzajamnom poštovanju, kako bismo mogli raditi zajedno i izgraditi kapacitet za plemena da vode vlastita istraživanja povijesti ovih naroda.
Crnci ne mogu pratiti svoje rodoslovlje
Iako su pojmovi Indijanci i američki domorodci relativni, Sjedinjene Američke Države su nacija imigranata i potomaka robova koji su potisnuli autohtono stanovništvo. Manje od dva posto trenutnog stanovništva definira se kao Indijanci, što znači da 98 posto Amerikanaca ne može pronaći svoje korijene, genetske ili druge, nakon 500 godina na američkom tlu. To je, međutim, dovoljno vremena da populacije dođu i razmnože se, izmiješaju i polože obrasce podrijetla koji se mogu prosvijetliti živom DNK kao našim povijesnim identitetom.
Sveobuhvatna genetska slika ljudi postkolonijalne Sjeverne Amerike otkrivena je početkom 2017. godine, izvučena iz podataka koje su klijenti koji plaćaju genealoškoj tvrtki AncestryDNA predali. Genomi više od 770.000 ljudi rođenih u Sjedinjenim Američkim Državama filtrirani su u potrazi za oznakama porijekla i otkrili su popriličnu zbrku kakvu biste mogli očekivati od zemlje imigranata.
Ipak, vide se genetski klasteri određenih europskih zemalja. Mušterije koje plaćaju isporučuju slinu u kojima se nalaze njihovi genomi, uz genealoške podatke koje imaju. Usklađujući ih što je pažljivije moguće, karta Amerike nakon Kolumba može se prizvati s grupama zajedničkog podrijetla, kao što su Finci i Šveđani na Srednjem zapadu, i Akađani (Kanađani s francuskoga govornoga područja) s atlantske obale, grupirani u Louisiani, blizu New Orleansa, gdje je riječ Acadianac mutirala u Cajun. Ovdje genetika rekapitulira povijest – kao što znamo, Akađane su nasilno protjerali Britanci u 18. stoljeću, a mnogi su se na kraju naselili u Louisiani, tada pod španjolskom kontrolom.
Pokušavajući učiniti nešto slično s Afroamerikancima, odmah se spotaknemo. Većina crnaca u Sjedinjenim Američkim Državama ne može precizno pratiti svoje rodoslovlje zbog nasljeđa ropstva. Njihovi su preci bili odvedeni iz zapadne Afrike, ostavljajući malo ili nimalo zapisa o tome gdje su rođeni. Godine 2014., genetička genealoška tvrtka 23andMe objavila je svoju verziju strukture stanovništva Sjedinjenih Američkih Država. Na tom portretu vidimo sličan obrazac europskih primjesa i neke uvide u povijest postkolonijalnih Sjedinjenih Američkih Država.
Predsjednik Abraham Lincoln 1863. izdao je Proglas o emancipaciji, savezni mandat za promjenu pravnog statusa robova u slobodne ljude, iako učinci nisu nužno bili trenutni. U genomskim podacima postoji mješavina između europske i afričke DNK koja je počela ozbiljno prije šest generacija, otprilike sredinom 19. stoljeća. Unutar ovih uzoraka vidimo više DNK muškaraca Europljana i žena Afrikanki, mjereno Y kromosomom i mitohondrijskom DNK, što sugerira da su Europljani imali spolne odnose s robinjama. Genetika ne komentira prirodu tih odnosa.