Nedavne studije tvrde da prvi poznati zapis o ljudskom romantično-seksualnom poljupcu potječe iz rukopisa iz brončanog doba, iz Južne Azije (Indija), okvirno datiranog u 1500. g. pr. Krista. Ipak, znatan korpus zanemarenih dokaza dovodi u pitanje ovu premisu jer je ljubljenje usana dokumentirano u drevnoj Mezopotamiji i Egiptu od najmanje 2.500. godine prije Krista nadalje.
Budući da se ovo ponašanje nije pojavilo naglo ili u određenom društvu, već se čini da se prakticiralo u više drevnih kultura tijekom nekoliko tisućljeća, poljubac se ne može smatrati iznenadnim biološkim okidačem koji uzrokuje širenje specifičnih patogena, kao što je nedavno predloženo. Daljnje razumijevanje povijesti ljubljenja u ljudskim društvima, i njegovog sekundarnog učinka na prijenos bolesti, može se steći iz studije slučaja izvora iz drevne Mezopotamije (današnji Irak i Sirija).
U istraživanjima se općenito razlikuju dvije vrste ljubljenja: prijateljsko-roditeljski poljubac i romantično-seksualni poljubac. Dok se čini da je prijateljsko-roditeljsko ljubljenje sveprisutno među ljudima kroz vrijeme i razna područja, romantično-seksualno ljubljenje nije kulturološki univerzalno te je dominantno u stratificiranim društvima (pojedinim društvenim slojevima). Istraživanje je pokazalo da je romantično-seksualno ljubljenje evoluiralo u svrhu procjene aspekata prikladnosti potencijalnog partnera putem kemijskih znakova koji se prenose slinom ili dahom, posredovanjem osjećaja privrženosti između pojedinaca u paru i olakšavanjem seksualnog uzbuđenja, a time i seksualnih odnosa.
Ljubljenje je potvrđeno i kod drugih životinjskih vrsta, kao što je ljubljenje usta na usta s romantično-seksualnom svrhom kod patuljastih čimpanza, bonoba, i platonsko ljubljenje u svrhu upravljanja društvenim odnosima kod običnih čimpanza. Ove dvije vrste predstavljaju najbliže živuće rođake ljudima, a njihova praksa ljubljenja može nagovijestiti prisutnost i evoluciju ovakvog ponašanja kod ljudskih predaka.
U studiji koja je istraživala prijenos oralnog mikroba, Methanobrevibacter oralis, postavljena je hipoteza da su se neandertalci mogli ljubiti usnama s modernim ljudima prije više od 100.000 godina. Ipak, pojava romantično-seksualnog poljupca ostaje neizvjesna, iako bi dvije pretpovijesne skulpture iz Ain Sakhrija i Malte mogle implicirati njegovo postojanje prije izuma pisma.
Poljubac je i u davnim vremenima bio uobičajeni dio romantične intimnosti
Najraniji zabilježeni poljubac u čovječanstvu javlja se u izvorima s drevnog Bliskog istoka. Ljubljenje je potvrđeno u drevnim mezopotamskim tekstovima od 2500. godine prije Krista nadalje. Drevna Mezopotamija činila je područja uz rijeke Eufrat i Tigris, koja danas otprilike pokrivaju Irak i Siriju. Pisanje je prvi put izumljeno približno istodobno u južnom Iraku i u Egiptu oko 3200. godine prije nove ere. U Mezopotamiji su ljudi pisali klinastim pismom na glinenim pločicama, koje su primarno bilježile sumerski i akadski jezik od približno 3200. g. pr. Kr. do 75. g. pr. Krista.
U najranijim tekstovima na sumerskom jeziku ljubljenje je opisano u vezi s erotskim radnjama, vjerojatno kao aktivnost poslije seksa, a mjesto su bile usne. U akadskom jeziku reference na ljubljenje mogu se dalje podijeliti u dvije različite skupine – prva označava prijateljsku i obiteljsku naklonost, opisuje iskaz podložnosti ili poštovanja kroz čin ljubljenja stopala ili tla, a druga je erotska radnja s usnama.
Uzimajući u obzir tisuće tekstova na klinastom pismu koji su dostupni, postoji relativno malo primjera u kojima se opisuje romantično-seksualno ljubljenje. Bez obzira na to, postoje jasni primjeri koji pokazuju da se ljubljenje u davna vremena smatralo uobičajenim dijelom romantične intimnosti. Tekstovi impliciraju da je ljubljenje bilo nešto što čine bračni parovi, iako se poljubac smatrao dijelom seksualne želje nevjenčane osobe kada je zaljubljena.
Dva teksta iz približno 1800. g. pr. Kr. posebno otkrivaju ovaj fenomen. Jedan opisuje kako je udanu ženu zamalo zaveo na krivi put poljubac drugog muškarca, a drugi opisuje kako se neudana žena zaklinje da će izbjegavati ljubljenje i spolne odnose s određenim muškarcem. Očito je društvo pokušalo regulirati takve aktivnosti između nevjenčanih osoba ili preljubnika. Nadalje, seksualni aspekt ljubljenja u javnosti je bio tabu, a vjerovalo se da ljubljenje osobe koja nije bila seksualno aktivna, poput svećenice, lišava onoga tko se ljubi sposobnosti govora.
Ipak, čini se da su znakovi prijateljstva i obiteljske privrženosti, poput onih između majke i djeteta, uključivali poljupce. Ljubljenje se također koristilo u ritualnim kontekstima, gdje je osoba kojoj je bila potrebna božanska obnova mogla poljubiti osobu u stanju transa, staricu ili robinju.
Patogeni potječu iz prapovijesti
Nadilazeći svoju važnost za društveno i seksualno ponašanje, čin poljupca je kroz povijest možda igrao sekundarnu i nenamjernu ulogu u olakšavanju prijenosa oralno prenosivih mikroorganizama, potencijalno uzrokujući bolest. Zarazne bolesti prisutne su od praskozorja povijesti, uz stalnu evolucijsku utrku koja se odvija između patogena i domaćina. Nedavni napredak u tehnologiji za izdvajanje drevne DNK omogućio je detekciju širokog spektra genoma patogena, kao što su herpes simplex virus 1 (HSV-1), Epstein-Barrov virus i ljudski parvovirus B19, u drevnim ljudskim ostacima.
Ti patogeni mogu zaraziti ljude nizom različitih putova prijenosa, uključujući slinu, čineći svaki čin ljubljenja potencijalnim sredstvom širenja infekcije. Potvrda mikrobnih genoma koji potječu iz ljudskih ostataka koji datiraju tisućama godina unazad ukazuje na to da su organizmi potencijalno prenosivi poljupcem bili prisutni u povijesnim, pa čak i pretpovijesnim razdobljima.
Nedavno je zanimljiva studija predstavila drevne europske ljudske HSV-1 genome koji potječu iz dentalnog materijala ljudskih kostura koji datiraju od 253. do 1700. godine. Autori su otkrili da je došlo do pomaka u dominantnim linijama HSV-1 u brončanom dobu i sugerirali su da se taj pomak dogodio zbog dodatnog puta bočnog prijenosa HSV-1, potencijalno povezanog s uvođenjem novih kulturnih praksi uzrokovanih migracijom, poput romantično-seksualnog ljubljenja.
S obzirom na ovaj primjer, moguće je da su simptomi koji ukazuju na HSV-1 uključeni u značajan korpus medicinskih rukopisa koji opisuju simptome bolesti iz drevne Mezopotamije. Iako ovom materijalu treba pristupiti oprezno kada se koristi retrospektivna dijagnoza, koja tumači drevne opise određene bolesti povezujući simptome s onima moderne bolesti, ne može se zanemariti da su drevni medicinski tekstovi bili pod utjecajem raznih kulturnih i religijskih koncepata. Stoga se mora naglasiti da se sačuvani tekstovi ne mogu čitati doslovno.
Pretpostavlja se da je bolest zvana bu’šanu, koja je opisana u drevnim medicinskim tekstovima, mogla odražavati infekciju HSV-1 uz niz drugih modernih bolesti, poput difterije. Bolest bu’šanu prvenstveno se nalazila u ili oko usta i ždrijela, a samo ime je izvedeno iz glagola koji znači “smrdjeti”. Postoje različiti opisi bolesti, a neki uključuju i simptom bubu’tu. Tumačenje da bušānu može pokriti HSV-1 infekciju uglavnom se temelji na zapažanju da se bubu’tu, koji se može protumačiti kao “mjehurić”, iako prijevod “čir” ostaje dominantan.
Ideje o tome kako su se ljudi zaražavali u drevnoj Mezopotamiji razlikovale su se od modernog shvaćanja, a ljudi u Mezopotamiji nisu poljupcu pripisivali bu’šanu, ili širenje zaraznih bolesti općenito. Bez obzira na to, određeni kulturni i vjerski čimbenici uspostavili su djelomičnu društvenu kontrolu nad ovom praksom. Takvo reguliranje intimnih odnosa moglo je imati nepriznatu korist smanjenja širenja patogena. Ipak, čini se da je iskustvo sa zaraznom bolešću dovelo do drugih pragmatičnih načina za izbjegavanje infekcije putem tjelesnih tekućina.
U pismu iz približno 1775. g. pr. Kr., žena u haremu palače razboljela se od zarazne bolesti koja je uzrokovala lezije (oštećenje strukturne stanice). Kako bi se spriječila infekcija, svi su dobili upute da izbjegavaju piti iz njezine šalice, spavati u njezinom krevetu ili sjediti na njezinoj stolici.
Izvori iz drevne Mezopotamije sugeriraju da je ljubljenje u vezi sa seksom, obitelji i prijateljstvom bilo uobičajeni dio svakodnevnog života u središnjim dijelovima drevnog Bliskog istoka od kasnog trećeg tisućljeća prije Krista nadalje. Stoga, ljubljenje ne treba smatrati običajem koji potječe isključivo iz nekog pojedinog kraja i odatle se širi. Nadalje, izvori iz Mezopotamije pokazuju da je romantično-seksualni poljubac bio poznat mnogo ranije, i to na širem zemljopisnom području, od referenci iz Indije datiranih u 1500. g. pr. Kr., što stoji u suprotnosti s prethodnim zapažanjima o povijesti ljubljenja.
Poljubac nisu prakticirala sva društva, ali je bio poznat u većini kultura
Objašnjavanje drevne kulturološke difuzije romantično-seksualnog poljupca je izazovno, a čini se da ima brojna neovisna podrijetla. Iako neka društva možda nisu prakticirala romantično-seksualni poljubac, on je sigurno bio poznat u većini drevnih kultura, što bi moglo gotovo ukazivati na univerzalnost. Pisana dokumentacija koja podupire ovo zapažanje potječe iz stratificiranih i složenih društava, a ostaje pitanje jesu li nalazi tipični samo za ponašanja koja se nalaze u složenim društvima na državnoj razini.
Dokazi pokazuju da je ljubljenje bilo uobičajena praksa u davnim vremenima, potencijalno predstavljajući stalan utjecaj na širenje oralno prenosivih mikroba, poput HSV-1. Stoga se čini malo vjerojatnim da bi ljubljenje nastalo kao trenutna prilagodba ponašanja u drugim suvremenim društvima, koja su nenamjerno ubrzala prijenos bolesti. Konačno, rasprava o poljupcu kao vektoru prijenosa bolesti ilustrira prednosti interdisciplinarnog pristupa u stvaranju holističkog prikaza povijesnog prijenosa bolesti kroz društvene interakcije.