Mnogi znanstvenici smatraju da je područje koje je sada poznato kao Etiopija područje na kojem se prvi put pojavio rani Homo sapiens u srednjem paleolitiku prije otprilike 150.000 – 200.000 godina. Najstariji ikad otkriveni fosili hominida pronađeni su u Etiopiji 1994. i datiraju od prije 4,2 milijuna godina i poznati su kao “Ardi” (Ardipithicus ramidus). Poznatiji fosilni ostaci “Lucy” (Australopithecus afarensis) datiraju od prije 3,2 milijuna godina i otkriveni su 1974. godine.
Najstarije kameno oruđe ikad otkriveno bilo gdje u svijetu pronađeno je 2010. godine i datirano je na 3 milijuna godina starosti. Fosilizirane životinjske kosti s tragovima nanesenim kamenim oruđem također su pronađene u Etiopiji prije 3,4 milijuna godina.
Kontakti sa starim Egiptom, prvo kraljevstvo i Aksumsko carstvo
Mnogi znanstvenici vjeruju da je Etiopija “Zemlja Punta” koju su kroničari opisali kao trgovačkog partnera Egipta od prije više od 5.000 godina. Iz Punta se uvozila smirna, slonovača, životinjske kože i zlato. Ova trgovina odvijala se duž Nila i obale Crvenog mora.
Kraljevstvo D’mt sa svojim glavnim gradom u Jehi bilo je prvo kraljevstvo za koje se zna da je postojalo i datira iz otprilike desetog stoljeća prije Krista. Hram u sabejskom stilu sagrađen je oko 800. godine prije Krista i najstarija je postojeća građevina u podsaharskoj Africi. Znanstvenici povezuju sabejsku kulturu s područjem koje je današnji Jemen.
Kraljevstvo D’mt naslijedilo je Aksumsko carstvo oko prvog stoljeća prije Krista, a neki znanstvenici smatraju njegovo podrijetlo oko 400. godine prije Krista. Perzijski pisac, Mani (216. – 274. n. e.), naveo je Aksum zajedno s Rimom, Perzijom i Kinom kao četiri velike sile svog doba.
Kršćanstvo je uveo Frumencije 330. godine. Frumencije, koji je rođen u Siriji, obratio je aksumskog kralja Ezanu 356. godine. Pod Ezanom i njegovim sinom Kalebom, Aksumsko Carstvo bilo je na vrhuncu i postajalo je bogato i moćno zahvaljujući trgovačkim putevima koji su povezivali Indiju i drevnu Šri Lanku u Indijskom oceanu s Bizantskim Carstvom u Sredozemnom moru. Njegovi su se teritoriji protezali od moderne Somalije i obale Indijskog oceana, preko Crvenog mora do južnog Arapskog poluotoka i sjeverno do granice s Rimskim Carstvom u Egiptu.
Potkraj 5. stoljeća poslije Krista, skupina redovnika misionara poznatih kao Devet svetaca stigla je iz Sirije, Grčke i Carigrada. Imali su veliki utjecaj na povijest i kulturu Etiopije i razvoj pravoslavnog kršćanstva u stoljećima koja su uslijedila. Posljednji aksumitski novčići kovani su u sedmom stoljeću. Razlozi pada carstva nisu jasni. Pripisuje se dugotrajnoj suši, prekomjernoj ispaši, krčenju šuma, kugi i(li) promjeni trgovačkih putova.
Etiopija nakon 9. stoljeća i portugalski utjecaj
Etiopski srednji vijek – dinastija Zagwe (900. – 1270.)
Dinastija Zagwe bila je smještena oko Lalibele, grada crkava uklesanih u stijenu koji sada nosi ime najpoznatijega kralja ove dinastije. O ovom razdoblju još se mnogo ne zna.
Rano salomonsko razdoblje (1270. – 1529.)
Yekuno Amlak svrgnuo je posljednjega kralja Zagwe dinastije, oženio njegovu kćer i uspostavio dinastiju kraljeva koji su tvrdili da su legitimni kao muška loza potomaka aksumskih kraljeva i stoga nastavljaju Solomonovu lozu od Solomona i Sabe. U tom razdoblju Etiopija se ponovno vojno proširila kako bi dominirala Rogom Afrike. Umjetnost i književnost također su napredovale usprkos nedostatku fiksne prijestolnice jer su se carevi neprestano kretali po carstvu u pokretnim logorima.
Portugalske misije u Etiopiji počele su od 15. stoljeća. U Europi je godinama postojala legenda o kršćanskom kralju na dalekom istoku poznatom kao Prezbiter John. Poslane su razne ekspedicije da ga pronađu. Pero da Covilha stigao je u jednu takvu misiju 1490. godine. Ostao je do 1507. kada je regentica kraljica Eleni poslala zahtjev kralju Portugala za vojnu potporu protiv muslimanskih vojski na istoku. Godine 1520. portugalska flota stigla je na Crveno more i susrela se s carem Lebnom Dengelom koji je ostao u Etiopiji oko šest godina. Otac Francisco Alvares (1465. – 1541.) bio je član ove delegacije. Mnogo je putovao i napisao prve zapadnjačke izvještaje o Etiopiji.
Etiopija od 16. do 19. stoljeća
Abesinijsko-adalski rat (1529. – 1543.)
Od 1528. do 1540. godine muslimanske vojske iz Sultanata Adal na jugoistoku zavladale su na tri četvrtine Abesinijskoga kraljevstva. Njihov vođa bio je poznat kao Mohammed Gran (Mohammed ljevoruki). Iz skrovišta se etiopski car zamolio za pomoć Portugalcima. Portugalska flota stigla je iz Indije 1541. s 400 mušketira. Otprilike dvije godine kasnije Mohammed Gran poginuo je u bitci i njegove su snage razbijene. Portugalci su tada izvršili pritisak na etiopskoga kralja da javno iskaže vjernost papi u Rimu. Car je to odbio.
Rano gondarsko razdoblje (1632. – 1769.)
U godinama koje su uslijedile nakon poraza Mohammeda Grana, Portugalci su stalno povećavali svoj utjecaj i moć sve do obraćenja na rimokatolicizam cara Suseniosa (1572. – 1632.) 1622. godine. To je rezultiralo razdobljem nasilja i otvorene pobune protiv nove religije. Susenios je na kraju abdicirao u korist svog sina Fasilidesa koji je pravoslavnu vjeru vratio kao državnu religiju i protjerao portugalske svećenike jezuite. Car Fasilides uspostavio je Gondar kao treći stalni glavni grad Etiopije nakon Aksuma i Lalibele 1636. godine.
U tom razdoblju, svaki kralj nakon Fasila, uključujući kraljicu Mentawab, sagradio je utvrđenu rezidenciju dvorca u onome što se danas naziva Fasil Ghebbi, što se slobodno prevodi kao Fasilov kompleks. Zbog toga se Gondar ponekad naziva “afričkim Camelotom”. Zid s 12 vrata okružuje ovaj kraljevski ograđeni prostor. Gondar je bio glavni grad sljedeća dva stoljeća sve dok, nakon svoje krunidbe, car Tevodros II. nije preselio glavni grad u svoju tvrđavu u Maqdali 1855. godine.
Zemene Mesafint – “Doba prinčeva” (1769. – 1855.)
Ovo razdoblje bilo je razdoblje velike nestabilnosti i podjela tijekom kojega su 23 cara držala prijestolje. Nije postojala moćna središnja vlast koja bi ujedinjavala i kontrolirala zaraćene prinčeve i pokrajinske kraljeve koji su neprestano ratovali jedni protiv drugih. Natjecali su se da prošire vlastitu zemlju na račun jedni drugih i da ih se smatra čuvarima onoga tko je sadašnji, ali nominalni, Kralj kraljeva na prijestolju u Gondaru. Ovo razdoblje završilo je 1855. godine krunidbom Tevodrosa II. (1818. – 1868.) nakon što je vojno porazio sve svoje suparničke prinčeve. Puna imperijalna vlast ponovno je bila u rukama jednog vođe i započela je povijest moderne Etiopije.
Počeci modernog razdoblja
Vladavine careva Tevodrosa II. (vladao 1855. – 1868.), Ivana IV. Etiopskog (vladao 1872. – 1889.) i Menelika II. (vladao 1889. – 1913.) bile su u razdoblju kada se Etiopija počela otvarati prema svijetu.
Tevodros II. (vladao 1855. – 1868.)
Unatoč otporu nekih provincijskih vođa, Tevodros II. počeo je modernizirati i centralizirati carsku upravu. Nakon što je pisao kraljici Viktoriji i drugim europskim carskim vođama, ali nije dobio odgovor, Tevodros se osjetio uvrijeđenim i uzeo je neke Europljane za taoce. To je vrlo loše završilo 1868. godine kada su Britanci poslali ogromnu vojnu ekspediciju od 13.000 vojnika, 26.000 ljudi za logističku podršku i 40.000 životinja, uključujući ratne slonove iz Indije.
Ovu je ekspediciju predvodio general Napier (1810. – 1890.). Njihovih 280 jedrenjaka i parnih brodova pristalo je na obali Crvenog mora i izgrađena je cesta u unutrašnjost. Slonovi su iz obalne ravnice vukli teško topništvo u planine. Bila su potrebna tri mjeseca za pješačenje od 640 km do tvrđave na vrhu planine Maqdala. Tevodrosovu ponudu u posljednjem trenutku da vrati taoce s mirovnom ponudom velikog broja goveda i ovaca odbio je Napier koji je želio Tevodrosovu potpunu predaju.
Kad je očito sve bilo izgubljeno, umjesto da se preda Britancima koje su duž rute ekspedicije potajno podržavali buntovni prinčevi koji su tražili njegovo prijestolje, Tevodros se ustrijelio iz pištolja koji mu je poklonila kraljica Viktorija. Maqdala je opljačkana, a Tevodrosovog sina Britanci su odveli u London. Tamo je bio poznat kao princ Alemayu od Abesinije i došao je pod zaštitu kraljice Viktorije. Poslali su ga u prestižnu javnu školu Rugby i čak se upisao na vojnu akademiju Royal Sandhurst, ali je umro u dobi od 18 godina, 1879. godine. Do danas postoji mjedena ploča u spomen na njega u kraljevskoj kapelici u Windsoru. Etiopljani njegovog oca, Tevodrosa II., smatraju velikim nacionalnim herojem.
Ivan IV. Etiopski (vladao 1872. – 1889.)
Vladavina cara Ivana IV. Etiopskog (1837. – 1889.) bila je obilježena ratom s Egiptom i Mahdistima iz Sudana. Bilo je to i vrijeme sve većeg angažmana s europskim silama, posebno s Italijom koja je nizom kupnji zemljišta i ugovora uspostavila koloniju na obali Crvenog mora u današnjoj Eritreji. Ivan IV. Etiopski ubijen je zalutalim metkom u bitci u kojoj su njegove snage pobijedile Mahdiste 1889. godine. To je potaknulo kralja Sahle Maryama od Shewe da se proglasi carem Menelikom II. od Etiopije.
Menelik II. (vladao 1889. – 1913.)
Za Menelikove vladavine (1844. – 1913.) carstvo se širilo na jug, zapad i istok osvajanjem i pregovorima. Godine 1889. potpisao je Wuchaleski ugovor s Talijanima, ali su Talijani potajno promijenili verziju na talijanskom jeziku. Otkrivši ovu prijevaru, Menelik je zahtijevao od Talijana promjenu ključnih klauzula. Talijani su odbili i napali Etiopiju iz svoje obalne kolonije u Eritreji. Talijanska vojska je uništena u bitci kod Adve 1896. godine. Dan pobjede kod Adve je državni praznik koji se slavi 2. ožujka (po europskom kalendaru). Bio je to prvi put da je afrička vojska porazila europsku kolonijalnu invaziju u otvorenoj bitci.
Menelik II. smatra se ocem moderne Etiopije. Izgradio je diplomatske odnose s europskim silama, najviše s Rusijom. Poticao je modernizaciju i razvoj uključujući željezničku prugu Džibuti – Addis Abeba koju su izgradili Francuzi. Osnovao je prvu banku i poštanski sustav te doveo struju u novi glavni grad koji je osnovao i nazvao ga Addis Abeba, što znači “Novi cvijet”. Pod njegovom vladavinom prvi telefonski i telegrafski servis je uspostavljen i prvi automobili viđeni su u Etiopiji.
Nakon Menelikove smrti 1913. godine uslijedilo je razdoblje spletki i zavjera na kraljevskom dvoru. Menelikovog nepopularnog unuka, Jasua V., koji ga je naslijedio, svrgnuli su plemići 1916. godine. Slijedili su ga Menelikova kći carica Zewditu i njezin rođak Ras Tafari Makonnen koji je postao regent. (Ras se može prevesti kao glava, vojvoda ili gospodar). Ras Tafari Makonnen naslijedio je prijestolje 1930. godine i promijenio ime u Haile Selassie I.
Vladavina Haile Selassieja I.
Njegova puna kraljevska titula bila je “Njegovo carsko veličanstvo Haile Selassie I., pobjednički lav iz Judinog plemena, kralj kraljeva Etiopije i Božji izabranik”.
Budući da je bio regent od 1916. godine, Haile Selassie (1892. – 1975.) okrunjen je za cara 1930. godine. Otišao je u egzil nakon uspješne fašističke talijanske invazije 1935. godine. U svom apelu za pomoć Ligi naroda pitao je: “Što da odgovorim svome narodu?”, i proročanski upozorio: “Danas smo mi, sutra ćete biti vi”. Postao je ikona predratnog antifašizma, a časopis Time ga je proglasio “Osobom godine 1935.”. Bilo je samo šest nacija u Ligi naroda koje su odbile priznati talijansku okupaciju Etiopije 1937. godine; Novi Zeland, SAD, Meksiko, Kina, Sovjetski Savez i Španjolska.
Godine 1941., Haile Selassie vratio se iz egzila nakon što su Talijani protjerani uz potporu britanske vojske koja je sada bila u ratu s Njemačkom i Italijom. Etiopski otpor bio je kontinuirano aktivan tijekom okupacije. Zapamćeni su kao domoljubni heroji i heroine “Arbegnocha”. Nakon rata, Haile Selassie krenuo je s modernizacijom Etiopije. Pozvao je obične talijanske vojnike da ostanu i pridonesu obnovi Etiopije. Mnogi su to učinili, izgradivši ugledne obitelji i tvrtke sa svojim suprugama Etiopljankama.
Haile Selassie bio je feudalni monarh, a većina Etiopljana bili su seljaci koji su živjeli pod vlašću lokalnih zemljoposjedničkih aristokrata. Njegova je bila posljednja riječ o glavnim odlukama, ali se suočio sa značajnim otporom plemstva i svećenstva nekim svojim reformama, posebno u poreznim i zemljišnim pitanjima. Osobito se zanimao za obrazovanje i imenovao se ministrom prosvjete te osnovao prvo sveučilište i mnoge škole. Izabrani parlament dobio je ograničene ovlasti Ustavom iz 1955. koji je još uvijek zadržao “neospornu moć monarha”.
Haile Selassie pomogao je u osnivanju Organizacije afričkog jedinstva 1963. godine, danas poznate kao Afrička unija, te je bio njezin prvi službeni predsjedavajući. Sjedište Afričke unije i dalje je u Addis Abebi, što je dovelo do toga da je Etiopija poznata kao diplomatska prijestolnica Afrike.
Godine 1960. vojska je ugušila pokušaj puča i nije imao potporu naroda. Međutim, bilo je želje za promjene među studentima i nekim članovima obrazovane elite. Ovo se smatra velikim trenutkom u novijoj etiopskoj povijesti jer je ovo bilo prvi put da je apsolutno pravo cara da vlada bez pristanka naroda dovedeno u pitanje. Pojačano zalaganje za prava seljaštva i siromašnih, posebno od strane studenata, potaknulo je Hailea Selassieja da ubrza svoje reforme.
Studenti su bili u središtu poziva na reformu 1960-ih i 1970-ih godina. Ogorčenost među seoskom sirotinjom rasla je zbog uspješnog otpora plemstva zemljišnoj reformi. Haile Selassie se sve više fokusirao na vanjske poslove, a nacionalne poslove prepuštao svojim premijerima. Dok je njegov prestiž rastao na međunarodnoj razini, sve je više bilo problema kod kuće.
Velika glad 1972. godine koja je ubila do 300.000 ljudi isprva je zanijekana od strane carske vlade. Došlo je do općeg bijesa zbog kašnjenja u traženju pomoći od ostatka svijeta. Ta je glad bila razotkrivena svijetu 1973. u britanskom televizijskom dokumentarcu Jonathana Dimblebyja pod nazivom “Nepoznata glad”. Povijest se ponovila 1984. s televizijskim izvješćima BBC-jevog Michaela Buerka iz sjeverne Etiopije. Buerkovim prvim reportažama pripisuje se zasluga za poticanje međunarodne zajednice na masovnu reakciju, uključujući Band Aid i poznate humanitarne koncerte pod nazivom Live Aid.
Godine 1974., Etiopija je bila na rubu revolucije.
Komunističko doba Etiopije
U vojnom udaru 22. rujna 1974. ostarjeli car javno je ponižen i ispraćen iz Carske palače u automobilu VW Buba. U početku nije ozlijeđen. Vojno vijeće poznato kao Derg preuzelo je vlast i po kratkom postupku pogubilo 59 članova bivše carske vlade. Haile Selassie umro je 1975. godine. Mnogi vjeruju da ga je u podrumu svoje palače zadavio potpukovnik Mengistu Haile Mariam koji je potom sustavno ubijao svoje suparnike u vojnom vijeću i 1977. postao neprikosnoveni šef države.
Nova marksistička vlada provela je socijalne reforme i nacionalizirala imovinu crkve, aristokracije i zemljoposjednika. Financijski potpomognuta od strane Sovjetskog Saveza, Etiopija je postala totalitarna država i znatno je povećala svoju vojsku. Kubanski vojnici došli su i borili se zajedno s etiopskim vojnicima protiv nekih regionalnih pobuna koje su uslijedile nakon vojnog puča. Prekinute su veze sa SAD-om. U tom je okruženju Somalija 1977. napala istočni etiopski teritorij poznat kao Ogaden. Ova invazija odbijena je ogromnim zračnim mostom sovjetskog oružja i potporom 17.000 kubanskih vojnika.
Razdoblje 1977. i 1978. godine (Crveni teror) bilo je vrijeme ekstremnog krvoprolića kada su stotine tisuća optuženih neprijatelja Derga mučeni i ubijeni. Danas postoji muzej ovog mračnog razdoblja u Addis Abebi. Sveukupna brutalnost režima, politika prisilnog naseljavanja sela koja je gurala poljoprivrednike na kolektivna gospodarstva, glad, kolaps glavnog sponzora režima Sovjetskog Saveza i mnoge regionalne pobune doveli su do vojne pobjede pobunjenika 1991. godine.
Mengistu je pobjegao u Zimbabve gdje je bio gost svog bivšeg pristaše, Roberta Mugabea. On još uvijek tamo živi unatoč tome što su ga etiopski sudovi proglasili krivim za genocid. Mengistu se smatra odgovornim za smrt do dva milijuna Etiopljana!
Etiopija od 1991. do danas
Godine 1991., Savez sjevernih pobunjeničkih skupina vojno je porazio Dergove snage koje su bile oslabljene raspadom Sovjetskog Saveza. Na referendumu koji je uslijedio nakon ove pobjede, Eritreja je glasala za punu neovisnost od Etiopije i postala neovisna država 1993. nakon otprilike 30 godina gerilskog rata. Ustavom iz 1994. stvorena je Savezna Demokratska Republika Etiopija. Godine 1995., premijer Meles Zenawi i višestranački parlament izabrani su na prvim od pet godišnjih izbora koji su uslijedili.
Federacija se sastoji od 14 saveznih država koje odražavaju etničke i kulturne teritorije. Izabrane savezne vlade odgovorne su za sve osim za obranu, vanjske poslove i gospodarsku politiku. Addis Ababa i Dire Dawa dva su savezna grada-države s vlastitom vladom. Uvedene su tržišne reforme i mnoge državne tvrtke su privatizirane uz neke značajne iznimke uključujući uspješne i učinkovito vođene tvrtke kao što su Ethio – Telecom, Ethiopian Airlines i The Commercial Bank of Ethiopia. Sada postoji mnogo privatnih banaka.
Ogromna državna ulaganja u infrastrukturu kao što su ceste i proizvodnja hidroelektrične energije privukla su sve veće razine stranih ulaganja. Zemljišna reforma marksističke ere dovela je do toga da sva Etiopija pređe u državno vlasništvo i to je još uvijek slučaj. Više od 40 sveučilišta izgrađeno je diljem zemlje kako bi se ponudilo visoko obrazovanje za 50% Etiopljana koji su mlađi od 18 godina. Ključni izazov je pronalaženje posla za sve veći broj kvalificiranih diplomiranih osoba.
Etiopija se posljednjih godina smatra najpozitivnijom afričkom ekonomskom pričom, počevši od statusa jedne od najsiromašnijih zemalja na kontinentu. Svjetska banka izvješćuje da je 2000. godine 56% stanovništva živjelo s manje od 1,25 američkih dolara dnevno. To je smanjeno na 30% do 2011. godine. Od 2004. do 2014. gospodarski rast u prosjeku je iznosio 10,8%.
Addis Ababa je prije nekoliko godina otvorila prvi urbani, električni sustav lake željeznice u Africi. Željeznička pruga Addis Ababa – Džibuti duga je 800 km i elektrificirana je i obnovljena za brze vlakove. Džibuti je mala neovisna država i sav pomorski izvoz i uvoz Etiopije bez izlaza na more prolazi kroz ovu luku.
Velika etiopska renesansna brana, koja se gradila od 2011. do 2020. godine na Plavom Nilu, najveća je brana hidroelektrane u Africi i sedma po veličini u svijetu. Egipat se bojao kontrole nad izvornim vodama Plavog Nila koji nosi 80% vode u rijeci Nil koja teče prema Egiptu. To je dovelo do toga da je etiopska vlada imala poteškoća u dobivanju financijskih sredstava za projekt vrijedan 5 milijardi američkih dolara. Unatoč tome, Etiopija je nastavila i velikim dijelom sama financirala projekt. Egipat je od tada potpisao sporazum s Etiopijom.
I dalje postoje neki izazovi, uključujući brzo rastuće stanovništvo, visoke razine padalina i mjestimične građanske nemire oko pitanja zemljišne reforme. Na primjer, vladin dugoročni cilj nacionalne samodostatnosti hrane doveo je do toga da su neke međunarodne agrotehnološke tvrtke dobile dugoročne zakupe velikih dijelova vrhunskog poljoprivrednog zemljišta za što neki poljoprivrednici kažu da ih je dovelo u nepovoljan položaj.
Još je važno spomenuti da je današnji premijer Etiopije 46-godišnji Abiy Ahmed, a na predsjedničkoj poziciji nalazi se žena. Riječ je o Sahle-Work Zewde koja je prva predsjednica u povijesti Etiopije. Ugledni poslovni časopis Forbes uvrstio je Zewde među 100 najmoćnijih žena svijeta – jedinu s afričkoga kontinenta.
