Jeste li ikada čuli za termin waldorfska škola ili pak waldorfska pedagogija? Ne brinite, niste jedini kojima ove sintagme ništa ne znače – danas ćemo proširiti vaše znanje i otkriti vam jednu potpuno inovativnu granu školstva.
Svi mi za svoju djecu želimo samo najbolje, zar ne? Trudimo se školovati ih na najbolji mogući način kako bi kasnije u životu bili ispunjeni, spretni i pametni. Uporno slušamo stručnjake kako bismo dobili dojam postoji li način da djecu spremimo za život bolje no što smo mi bili spremljeni.
Ipak, danas je jako puno različitih i oprečnih mišljenja o tome koja je metoda poučavanja najbolja. Razvili su se različiti pravci pedagogije i didaktike koji sugeriraju gotovo suprotne metodologije i to sve roditeljsku odluku čini daleko, daleko težom.
Danas ćemo predstaviti waldorfsku pedagogiju koja se izvodi u waldorfskim školama te slovi kao vrlo kvalitetna opcija za školovanje djece diljem svijeta. Naravno, ono što je ispravno nije nužno najbolje za svakoga, stoga nastavite čitati da saznate jesu li waldorfske škole za vas.
Što je uopće waldorfska pedagogija?
Prije no što krenemo pričati o waldorfskoj školi i o tome kako se waldorfska pedagogija u njoj primjenjuje, bitno je da generalno naučimo što uopće ovaj pravac didaktike poručuje te što smatra ispravnim. Waldorfska pedagogija zapravo je sustav obrazovanja, odnosno obrazac poučavanja koji se temelji na nekim konvencionalnim, ali i nekim nekonvencionalnim znanjima.
Ova je pedagogija fokusirana i na duhovni i na fizički svijet djeteta, a ideja je da će se dijete na taj način razviti cjelovitije te da će se njegove emocije i razum bolje spajati te surađivati. Jedna od posljedica ovakvog odgoja jest veća sloboda djeteta, ali i veća sloboda odgajatelja da uoči što je za dijete najbolje.
U nastavku dijelimo kako je waldorfska pedagogija nastala, a onda razgovaramo o 12 posebnosti waldorfske pedagogije koje će vas u potpunosti upoznati s time kako izgleda ovo školovanje. Ne brinite ako ste još uvijek zbunjeni što se tiče cijele ideje duhovnog i fizičkog, u nastavku ćemo sve razjasniti.
Kako je nastala waldorfska škola?
Ključna osoba u ovoj priči jest Rudolf Steiner, austrijski filozof, odgajatelj i pisac te utemeljitelj antropozofije. Zanimljivo je da je Steiner rođen u Hrvatskoj, u Donjem Kraljevcu, a umro je u Švicarskoj. Ako se pitate što je antropozofija koju je on utemeljio, možda je najbolje da krenemo upravo od nje – radi se o ezoteričnom učenju o čovjeku i svemiru.
Mnogi filozofi danas ovo učenje smatraju kombinacijom idealizma, kršćanstva i hinduističkih učenja, no moramo priznati da je Crkva imala puno kritika na samo učenje i nerado se nalazi u kontekstu istog. Antropozofija ispituje i religiju i znanost i umjetnost, a preuzima i neke Goetheove ideje vezane za stvaranje i kreativnost – samo umjetnost može izraziti ono što je apstraktno.
Kada je razvio koncept waldorfske pedagogije, Steiner je odlučio otvoriti prvu waldorfsku školu te se to zbilo 1919. godine u Stuttgartu. Valja imati na umu da je ovo razdoblje poslije Prvog svjetskog rata i da je svijet bio u doslovnom raspadu – Steiner je tada naglasio kako je ključno baš u ovom trenutku razviti kvalitetne obrazovne ustanove.
Radnici tvornice Waldorf-Astoria svoju su djecu odmah poželjeli dati u takvu instituciju kako bi im osigurali bolju budućnost te su u kontaktu sa Steinerom upravo to i napravili. Vidimo da je tako nastalo i ime pedagogije te škole, iako nije uzeto puno ime tvornice.
Steiner je bio pedagoški savjetnik u istoj školi i, iako su na početku u nju išla sam djeca radnika, krug učenika brzo se proširio. Danas su diljem svijeta 1092 waldorfske škole i 1857 vrtića u kojima se koriste prilagođene didaktičke metode. Ideja sustava jest također da isti bude neovisan o državi u kojoj se obrazovanje vrši te time djeca dobivaju jednako znanje na svim kontinentima.
12 posebnosti waldorfske pedagogije
U nastavku ćemo kroz natuknice proći ideje koje je Steiner osmislio i primjenio unutar ove škole. Na taj način možete bolje upoznati sam kurikulum i vidjeti je li ovo učenje nešto što bi odgovaralo vašoj obitelji. Nakon toga ćemo razgovarati o waldorfskim školama u Hrvatskoj, ali i o kritikama koje su ove škole primile.
1. Dijete je cjelovito biće.
Mnoge škole zanemaruju djetetov emocionalni i fizički razvoj te se fokusiraju isključivo na lekcije i metode rada koje služe kognitivnom razvoju. Waldorfska pedagogija na dijete gleda kao na cjelovito biće i inzistira na raznovrsnim aktivnostima koje će ga razviti u različitim životnim poljima. Zbog toga je kurikulum nešto šareniji i manje konvencionalan od onog u državnim, javnim školama.
2. Ne postoje ocjene.
Mnogima najneobičnija karakteristika ove škole jest upravo činjenica da u waldorfskom sustavu ne postoje ocjene. Pitate se, kako onda djeca uopće znaju jesu li dobro naučila gradivo? Istina, većina ljudi školovanje povezuje s vrednovanjem, ali u ovom se sustavu to ne radi na konvencionalan način. Učitelj djecu pismeno ispituje na kraju svake školske godine te nema ponavljanja razreda.
3. Nekonvencionalno raspoređeni predmeti.
U ovoj školi ne postoje u potpunosti odvojeni predmeti koji se zasebno predaju i zasebno vrednuju. Poanta učenja (po waldorfskom pristupu) i jest u tome da stvari budu povezane i da se isprepliću, zbog čega je nastava podijeljena u epohe te se jedan predmet ili tema obrađuju dva puta godišnje po tri ili četiri tjedna. Na taj način sve je isprepleteno i učenici mogu bolje povezati ono što već znaju s onime što trenutno uče.
4. Kroz svih osam godina, samo je jedan učitelj.
Zanimljivo jest da jedan waldorfski učitelj djecu prati svih osam godina, a školovanje kroz osam razreda popraćeno je i s još 4 godine predmetne nastave (srednje škole, izborno) te trinaestom godinom (također izborna) koja priprema učenike za maturu van waldorfskog sustava. Dakle, sve ove godine s djecom se druži jedan, glavni učitelj. Ideja je da se djeca povežu s učiteljem, odnosno sa nastavnikom, te na taj način bolje funkcioniraju u okruženju koje im je ugodno.
5. Nastava se dijeli na glavnu, predmetnu i praktičnu.
Kao što se može vidjeti u kurikulumu jedne waldorfske škole, nastava je podijeljena u tri kategorije. Glavna kategorija podrazumijeva hrvatski jezik, matematiku, prirodu i društvo, povijest, zemljopis, biologiju, fiziku, kemiju i religijsku kulturu. Predmetna nastava podrazumijeva još i engleski jezik, njemački jezik, zdravstvenu kulturu, euritmiju (plesna i kazališna umjetnost), likovnu kulturu te glazbenu kulturu.
Ono što nas je posebno iznenadilo jest kategorija praktične nastave u kojoj djeca imaju predmete pod nazivom ručni rad, obrti, vrtlarstvo, itd. Čini se da waldorfska škola zaista veliku važnost stavlja na praktično znanje. Od izbornih predmeta nudi se vjeronauk i još ponešto.
6. Religija intenzivno prožima waldorfski odgoj.
Iako Crkva nije bila pretjerano sklona waldorfskom učenju te isto kritizira, waldorfske škole zapravo su intenzivno povezane s blagdanima, ali i nastavom religijskog odgoja. Vjeronauk se organizira u skladu s religijom učenika, odnosno mogli smo vidjeti da je u glavnoj kategoriji predmet religijska kultura, a vjeronauk je tek izborni predmet.
7. Djeca slikaju, kipare, šiju i vrtlare.
Jedna od temeljnih pretpostavki ove škole jest da je dijete cjelovito biće koje mora učiti u skladu sa svijetom oko sebe te mu treba i praktično znanje. Učitelji tvrde da, ako dijete nešto napravi vlastitim rukama, to će definitivno kvalitetnije zapamtiti. Zbog toga se djeca u ovoj školi bave raznim kreativnim aktivnostima koje podrazumijevaju i učenje o likovnoj kulturi i izvršavanje samih umjetničkih aktivnosti.
Djeca vrtlare, šiju na šivaćoj mašini, kipare i slikaju… Ono što je još bitnije, u tim procesima se međusobno druže i pomažu si jer ocjena nije najbitniji dio, već je najbitnije da zaista nauče vještinu i da nauče raditi u grupi.
8. Antropofizija nije predmet.
Mnogi roditelji pri upisivanju djeteta u waldorfsku školu zabrinuti su da će dijete biti izloženo nekoj filozofiji koja je za njih štetna, ali antropofizija u koju je Steiner vjerovao uopće nije predmet. Dapače, djeca direktno nemaju kontakt sa samom filozofijom, već se samo nastavnici moraju dobro informirati o istoj.
9. Naglasak je na stvaranju znanja.
Cilj ove škole jest da djeca ne osjećaju pritisak u procesu učenja, već da uče iz prakse. To je jedan od razloga zašto ne postoje ocjene i zašto učitelji ne žele da djeca samo nauče za peticu pa onda sve zaborave. Učenici u ovom sustavu uče za sebe jer ocjena ni nema.
Oni ne strahuju od ispita niti se boje ocjenjivanja, već sve uče i teorijski i praktično te navedeno primjenjuju prije prelaska na novu epohu. Tako se osiguravaju da su činjenice koje su naučili trajno s njima. Znanje upijaju lakše jer im je jednostavno i bolje prezentirano (no u konvencionalnom sustavu putem prezentacija ili knjiga) te mogu vlastitim rukama opipati lekcije koje im se predstavljaju.
10. Naglasak na prijateljstvo, ne rivalstvo.
U klasičnom školskom sustavu nerijetko možemo vidjeti rivalstvo i tenzije između djece, najčešće upravo na temelju ocjena i uspjeha. U ovoj školi ne samo da ocjena nema, već uopće ne postoji način da se djeca uspoređuju jer ih nastavnici ne razlikuju.
Oni ih gledaju kao cijele osobe, a ne kao uspješne ili neuspješne učenike te se potiče da se tijekom nastave međusobno druže, zabavljaju i sprijatelje, pogotovo kada se rade praktični zadaci. U konvencionalnom školstvu suradnja je ponekad čak i zabranjena, a djeca žive u strahu da će međusobno savjetovanje izgledati kao varanje. Waldorfska škola toga se zgraža.
11. Djeca dobivaju mentore, osmaše!
Kako bi uspješno prošla kroz proces školovanja, djeca koja upisuju prvi razred waldorfske škole dobit će mentora u vidu osmaša koji već dosta toga zna pa im može pomoći. Naravno, pomoć nije samo u učenju, već se radi i o tome da ih osmaši ohrabre. Potiče se zajednički rad i socijalizacija, odnosno razvijaju se i društvene vještine koje ova pedagogija vidi kao ključne za kvalitetan život i kvalitetno obrazovanje.
12. Djeca se ne oslanjaju na udžbenike.
Klasični učenik puno vremena provodi uz svoj udžbenik – podcrtava, čita iznova i iznova, uči napamet… U ovoj školi udžbenici ne postoje, već djeca imaju svoje bilježnice u koje riječima i slikama upišu ono što su naučili. Učitelj ih motivira i proces moderira, ali na samom učeniku je da svoju kreativnost otkrije i otključa te ju praktično koristi u procesu učenja.
Kritike na waldorfsku školu
Danas se ova pedagogija i ovakve škole još uvijek smatraju alternativnim opcijama pa se roditelji nerijetko boje da će njihova djeca u širem društvu, van škole, biti osuđivana i maltretirana. U okruženju u kojem se nalaze u školi sve će biti u redu, ali je isto tako pitanje kako će se dijete osjećati pohađajući ovakvu instituciju te hoće li mu nedostajati “normalan” život vršnjaka.
Naravno, waldorfska škola ne može biti besplatna kao što je javna škola. Sudeći po informacijama na stranici jedne waldorfske škole, cijena školovanja jest 220€ mjesečno, odnosno 2640€ godišnje, a postoje još i popusti, ali i dodaci koji se plaćaju zasebno.
Ako upisujete prvo dijete, plaćate punu cijenu, ali svako sljedeće dijete plaća manje. Drugo dijete koštat će vas pola originalne cijene, a ako upišete i treće, plaćate 20% cijene. Dodatno se mogu uzeti neke pogodnosti pa za oko 27€ mjesečno škola nudi produženi boravak, odnosno za 4€ mjesečno i izborni ručak. Dakle, ovo je ipak opcija koju će si moći priuštiti tek neki.
Josip Blažević, hrvatski teolog, otvoreno je izrazio negodovanje prema ovom obliku školovanja jer nije u skladu s onim u Katoličkoj crkvi. Crkva je sama po sebi rijetko kada raspoložena za alternativne opcije, stoga je ipak vaš osobni stav taj koji je najbitniji.
Što se tiče osvrta klasičnog sustava na ovaj alternativni, brojni su učitelji izrazili negodovanje prema sustavu bez ocjena. Koliko god lijepo zvuči da djeca dolaze u školu smirena i da im bude ugodno, možda to ne bi trebalo biti na štetu ocjena. Vrednovanje djece na nekoj univerzalnoj skali korisni je dio školovanja koji i učitelju i učeniku pomaže uočiti koji je sljedeći korak u obrazovanju.
Zaključak
Waldorfska škola i waldorfska pedagogija alternativne su opcije školovanja koje danas možete platiti u Zagrebu, Osijeku, Rijeci, ali i drugim većim gradovima Republike Hrvatske. Načela su fleksibilnija, ali i kreativnija od onih u javnoj školi, ali ova se opcija školovanja plaća i svakako dolazi uz svoje rizike.