Fonemi /č/ i /ć/ nalaze se kao „tvrdi“ ili „mekani“ u samom korijenu riječi ili se ostvaruju prema fonemima /c/, /k/ i /t/.
Prema tome su razvijeni i primjeri kao: smrt-smrću i mladost-mladošću (instrumentali imenica na -ju ili -st) te ljut-ljući (komparativ pridjeva s nastavkom -ji kojima korijen završava na t).
Isto tako imamo primjere gdje glas /k/ prelazi u glas /č/: seljak-seljače, muka-mučiti i teku-tečem.
Ispravno je napisati uopće s „mekim“ /ć/ jer je prilog sastavljen od prijedloga u- i pridjeva opći koji u svojem korijenu sadrži t iz kojega se razvio ć: prasl. *obьtjь.
U hrvatskom jeziku najčešće se dokida izgovorna razlika između ovih dvaju glasova te im se izgovor najčešće neutralizira i postaje „srednje č“.