U pisanju riječi koje u sebi sadrže /ê/ (jat) često dolazi do nesigurnosti kako njegov odraz pravilno napisati. Dvojba se vodi oko toga hoćemo li napisati, u standardnom hrvatskom jeziku, skupinu glasova /ije/ ili /je/.
Na primjer: Uvijek treba tražiti korijen problema ili Uvijek treba tražiti korjen problema.
Prema pravilu se u svakoj riječi koja sadrži, u svojoj dubinskom postavi (to je riječ rastavljana na glasove od kojih je nastala – morfeme i foneme), /ê/ on reflektira ili ostvaruje prema tome je li slog u kojem se on ostvaruje dug ili je kratak.
Ako je slog dug refleks /ê/ bit će /ije/, a ako je slog kratak refleks /ê/ bit će /je/.
Prema tome pravilno se piše korijen (kȍrijēn) s dugim ostvarajem jata. U ovom se primjeru radi o bilježenju dugoga jata, ali se ovdje ne radi o samom jatu.
Riječi ovoga tipa su: gȍvōr ~ gȍvora, , djȅvēr ~ djȅvera i kȍrijēn ~ kȍrijena. One imaju dužinu na drugome slugu samo u N i A jednine, a u ostalim padežima su kao imenica brȁtić ~ brȁtića.
Isti slučaj bilježenja jata imamo u imenici Tijelovo [tjȇlovo], koja se vrlo često izgovara s kratkim ostvarajem jata [tjȅlovo]. Tomu je tako i u umanjenici riječca, koja se izgovara s kratkim jatom – [rjèčca] – a piše se sa ije.