Piše li se juneći ili juneči?

Fonemi /č/ i /ć/ nalaze se kao „tvrdi“ ili „mekani“ u samom korijenu riječi ili se ostvaruju prema  fonemima /c/, /k/ i /t/. Prema tome su razvijeni i primjeri kao: smrt-smrću i mladost-mladošću (instrumentali imenica na -ju ili -st) te ljut-ljući (komparativ pridjeva s nastavkom -ji kojima korijen završava na t). Isto tako imamo primjere gdje glas /k/ prelazi u glas /č/: seljak-seljače, muka-mučiti i teku-tečem. Ispravno je napisati juneći s „mekim“ /ć/ jer se imenica razvila sa sufiksom -eći.  Isto tako imamo pridjeve koje u svojem sufiksu imaju glas ć: -aći: jedaći; -eći: juneći; -ećiv: molećiv. Primjer: Juneći gulaš spreman je za serviranje.  U hrvatskom jeziku najčešće se dokida izgovorna razlika između ovih dvaju glasova te im se izgovor najčešće neutralizira i postaje „srednje č“.